SAMO ME LJUBAV MOŽE VRATITI

utorak, 29.09.2009.

"O tata!" Blago sam ga pogledala sva raspekmežena.Malo,nježno stvorenje,bijelo-sive meke dlake,stajalo je nepomićno
na parketu moje sobe,sličeći više na vuka nego psića.
Mali husky zamahao je repićem i trepnuo svojim plavim očima.Jezik je isplazio i potrčao prema meni.
Primila sam ga u narjučje.Veselo se kopitlao amo vamo bez mira. "Kako ti se sviđa?" Upitao me otac blagim
smješkom. "Presladak je! Nazvat ću ga-" Pokušala sam se sjetit nekog junaka.Mislima sam tražila neku legendu za
koju sam jako bila vezana.Znam da se radilo o Aljasci,epidemiji,polu vuk i polu pas...tako je! "Balto!" Osmjehnula sam se.
"Ali zašto si mi ga kupio?"Zapitala sam. "Nisam ja.Mama ti je kupila." Mama? Neznam kad sam zadnji put dobila poklon od nje.
U zadnjih par godina vrlo smo se udaljile.Zapravo,od kad se Ashley rodila,prije 8 godina,zadnji put mi je čestitala rođendan.
Ashley je ušla u sobu nasmješena.Na sebi je imala ružičastu haljunu sa metalnim remenom.Cipele su joj bile bijele kao snijeg
na maloj petici.U rukama je ponosno držala mali,okrugli akvarij s ribicama.lagano je potapšala Baltu po njuškici i zadovoljno rekla
"Meden je.Hoću li se moći s njim igrati?" Zgroženo sam je pogledala.Ona je svaki svoj rođendan slavila,svaki joj je bio čestitan
i za svaki je dobila poklon. "Imaš svoje ribice." Ljutio sam joj odbrusila.Tata se blago nasmješio i krenuo niz stube.Mama je
u dnevnom boravku spremala neke papire sa stola,buduća da je radila kao sutkinja.Najednom je podigla svoje prestašeno ali
smiješkom prekriveno lice. "Oh,Ashley,ljubavi,jel ti se svidaju ribice?" Ashley je zadovoljno kimnula glavom i odjurila.Mama me blago pogledala. "Jesam li uspjela nadoknaditi dug?" Brižno me upitala. "Možda." Spustila sam pogleda na Baltu. "Ali svejedno
hvala." Mama je izdahnula kao da je sat vremena držala dah.Blago se nasmješila i vratila se poslu više me ne pogledavši.

"Molim?"Javila sam se na telefon.
"Zdravo,Joe na telefonu."
"Joe Amber?Vrag nek me odnese,zar je moguće da me ti zoveš??"
"Fućka mi se.Daj da brzo ovo obavimo,može?!Doći će moj stari i ja po tebe pa se idemo prijavit za natjecanje."
Rečenicu je izgovorio u jednom dahu,kao obično svojim grubim i promuklim glasom koji više sliči na šaptanje.
"O.Zbilja?"Podrugivala sam se.
"Da,zbilja.Spremi se."Odbrusio mi je.
"Rađe ću se sama otić prijavit,zahvali tati u moje ime."
"Što ako je to dogovor tvog starog i mog."Zapitao je grubo.
"Moj otac nije "stari" samo da znas."
"Gle,nije me briga,spremi tu svoju kobilu i gotovo."Zgadio se.
"Dat cu ti ja kobilu,seronjo,njeno ime je Crna Ljepotica."Zaurlala sam povrijeđena njegovom izjavom.
"Fućka mi se,iritantušo!"
Tid,tid,tid..."Halo!Halo!" Tid,tid,tid...
Poklopio mi je slušalicu!!!! Baš je pravi seronja! Zašto sam se nasmijala?Hihi,sto mi je?Grizem usnu,i smijem se.
Jeli to razlog što mi je drago što me nazvo,ili zato što idem s njim na natjecanje?Ma fuj! Zašto bi mi bilo drago išta
što je vezano uz njega!Moram se sabrat. "TATA!!!!JELI ISTINA DA MORAM S AMBEROVIMA IĆI NA PRIJAU???"
"Jest.Ja te nemam vremena odvesti,žao mi je,imam posla."
Gah.Bravo ja.Otišla sam do staje hodajući po putićuod bijeog šljunka koji je razdvajao gustu travu na dvije strane.
Opremila sam Crnu ljepoticu i uzela češalj kako bih joj raščešljala grivu.Dok je tako njezina griva bivala sve urednija
i ravnija začula sam promukli šapat "Hoće li to doći kraju?!"Brzinski sam ustala i povukla Ljepoticu za uzde."Gotova."

Sparkirali smo se pokraj velike livade okružene metalnom ogradom.Nedaleko ograde stajao je ogroman bijeli šator oko
kojeg se okupila gomila ljudi.Neki su već stajali u redu,neki poznati,neki novi.Za dugačkim stolom sjedili su određeni
koji bi upisivali za natjecanje i ispunjavali neke letke.Približila mi se neka djevojka. "Zdravo!Navijam za tebe!Prošle si godine
bila prva!Sretno!" Podigla sam ponosno bradu u vis. "To ne znači da ćeš i ove bit!"Podrugivao se Joe. "Uzet ću vam konje na
pregled,a vi obavite upise.Jeli to u redu?" Zapitao je Joe-v otac. "Samo ti daj."Odgovori mu Joe.Kod prve žene kojoj je
kosa bila zapetljana u debelu crnu punđu ispisivala sam svoje osobne podatke.Malo dalje,sjedio je muškarac koji je
pregledavao moje osobne podatke i primao novac za uplatu.I napokon kod zadnjeg muškarca morala sam pokazati svoje
bivše diplome i papire kojima sam potvrdila da se bavim jahanjem većinu svog života. Joe je završio potom kasnije.
Pokraj velikog đipa kojeg je vozio Joev otac stajli smo i čekali dok se gospodin Amber ne vrati s konjima.
"Što ti je to uz bok?"Upitala sam iznenađeno vidjevši korice u kojemu bi svaki borac nosio oružje. "Mač,što misliš."
Raširila sam oči. "Koji će ti vrag mač na prijavi za jahanje?!" Zakoluto je očima. "Ne bavim se samo jahanjem u slobodno vrijeme.". Premda je već padala većer,nisam mogla shvatiti kako nađe vremena i za mačevanje.Shvatila sam također,da
precizno odgovara na pitanja i nikad se ne udaljuje dublje u priču,već striktno odgovori i zašuti."Kada?" Upitah ponovno.
"Kada,što?"Zbunjeno me pitao. "Kada,mislim u koje doba dana se baviš mačevanjem?Mislim,ujutro si u školi,poslje škole te vidim na livadi do moje kuće,potom smo bili u knjižnici i sad si na prijavi za jahanje.Kad imaš mačevanje?" o majko mila,kako sam se
samo tako uspjela zapetaljati u najobičnijem pitanju.Zašto sam se toliko bojala da me krivo ne shvati? "U većer."
Jel mi mogo dat kraći odgovor?!? Iritantna je ta njegova tajanstvenost. "Hej!Baš sam ti htjela komentirat braću."
"Ma jesi li?"Zakoluto je očima.
"Uopće niste slični."Primjetila sam.
"Hvala."Nasmješi se lukavo.
"Htjela sam reći da je čudno,zapravo,svako ima drugu boju kose."
"Svi troje imamo svijetlo plavu,ali se ova dvojca farbaju.Iz tog razloga što Lucas i Terra ne žele da svi vide da su blizanci."
Nasmije se ponovno svojim nebeskim(nemogu vjerovat da sam to tako nazvala) osmjehom.
"Lucas?Zar nije Luc?"Odmaknem se teme spazivši razliku u nazivu.
"Ti si čisti dokaz da su plavuše glupe.Lucas mu je puno ime."Bezobrazno odvali.
"Nisam ja plavuša,kosa mi je smeđa!"
Zakoluto je očima kao da je to isto.Istina je da mi je kosa gotovo plava,neka boja meda,ali je smeđa!
Nakon što je gospodin Amber ostavio Joe-a ispred ogromne zgrade pune stakla,nastavio je voziti prema mojoj kući.
"Čuvaj se princezo,Joe je opasan dok vozi svojeg groma."Prozbori gospodin Amber.
"A ja još opasnija."Podsmjehnula sam se."Nego,gospodine,zar niste vi i moj otac već išli da nas upišete?"
"Aha,jesmo.Ali tražili su da dođete osobno pa smo se eto tako ja i tvoj otac dogovorili."
Kimnula sam glavom.
"Doviđenja!" Zalupila sam vratima velikog đipa i odvela Crnu Ljepoticu u staju.Napokno sam imala mira i uvalila se u kadu
punu vruće vode.

|Komentiraj 15| >Printaj| #|

utorak, 08.09.2009.

Na satu je kazaljka sporo otkucavala sekunde.Cinilo se da je jedna
minuta vjecnost. "Gdije su dovraga?!" Promrmljala sam si pod bradu i digla pogled.Trazila sam taj trio koji bi trebao stici svaki čas ali nitko se nije približio knjižnici.Prolaznici su prolazili kao da je knjižnica nevidljivo mjesto.
Žurno su koračili ljevo ili desno.Morelin je sjedila skameneno na zadnjoj stepenici i gledala u točku nedogleda.Vjerojatno je razmišljala o tom ratu.
Alexis i Dean vodili su neki blagi nerazumljiv razgovor,tako tiho i brižno kao da si pjevaju.Nemogu si zamisliti da će mi sav dan proći razmišljajući što je uzrok ovom ratu.Jeli to moja briga?Možda me toliko nije zanimao razlog napada koliko to hoću li morati nositi oružje sa sobom i suočit se jednom s osobom kojoj ću morati oduzeti život.Nisam ovaj tren ni bila sigurna hoću li ja biti ta koja će oduzeti,već me hvatala panika da ću je biti ona kojoj će život biti oduzet. "Evo nas." prozborio je dubok pjevan glas. "Hej,čekamo vas ovdje više od pola sata!"Zaurlala sam.Jeli to bio urlik bjesa ili straha?Naježila sam se. "Oprostite.Ali Morali smo svratit do livade kako bi pokupili Joe-a."Ispričo se Terra. "Šuti."Joe je grubo zarežio "Zna ona da sam bio na jahanju.Osobno me vidjela.Njezin problem što nezna kolkio treba do livade pa do grada." Stisnula sam šake,tražeći riječi da mu odbrusim,ali nas je Morelin sve prekinula. "Hajdemo!" Vukla nas je u prostorije knjižare te nas smjestila na onu istu klupicu gdje smo sjedjeli prije.Vjerojatno smo djelovali kao skupina štrebera koja se prihvatila istraživanju povijesnih podataka.
Nagnuli smo se nad stol poput gusara koji gledaju na kartu proučavajući put do skrivenog blaga,samo sto smo mi gledali u knjigu koju je Morelin širom rastvorila."Dakle...Dean smatra da je razlog napada 7. na 5. nešto što pripada 7. galaksiji ali se nalazi u 5." Službeno započne Alexis. "Što vi mislite?"Uputi upitan pogled u dečke. Terra kao da je najednom progutao knedlu u grlu.Luc je par puta brzinski trepnuo a Joe...Joe se nije ni pomaknuo,kao da uopće nije slušao. "Žurite.."najednom prozbori Luc.
"Zašto bi se nešto što pripada 7. galaksiji nalazilo u 5.?"Zapita.Njemo smo se pogledali. "Gledajte."Terra je stisao ton. "Kao što smo već pričali,da je 12 galaksija umjetno stvorena i vrlo bogata.Svi smo se složili da je bila napadnuta zbog toga što je vrlo bogata."Joe i dalje nije obraćao pažnju.Luc ja nastavio "Isti je razlog i ovoga puta." Stresla sam glavom. "Tata mi je rekao da su ljudi pohlepni,a to nije bezveze rekao.Znači da postoji nešto u tome."Terra se složio s mojom tvrdnjom pokazujući to sa smješkom na licu i klimanjem glave. "Ali 7. galaksija puno je bogatija od 5. To onda nema smisla!"Usklikne Alexis. "Jeste tupi."
Nezainteresirano će Joe. "Nije stvar u bogactvu.Vec u slabosti."Kakva sad slabost.Svako priča o svojem i navodno sve je nešto povezano,al opet ništa s ničim nema veze. "Ništa ne shvaćam,sad samo još više ne razumijem!"Uskliknula sam i primila se za glavu. "Imaš slabost i pohlepu.5.galaksija je napala 7. jer je pohlepna.Nije 5. bogata nego..."Alexis mi je pokušala objasnit al joj je Joe upao "Vidiš da je smotana i da ništa ne kuži.Moraš joj ko bebi objasnit."Okrenuo se prema meni "Slušaj.Nema to veze s bogatstvom! 7. galaksija pohlepna je vlasti.A 5. galaksija je najslabija.Od nje će prvo krenuti pa će skupljat galaksije jednu po jednu ko jabuke s drveta,al će krenut prvo od onih najbližih." Odjednom mi se sve poslagalo u glavi,poput puzzla i dobila sam konačnu sliku. "Aaaa! Ja sam premlada da umrem!" Izvalila sam.
"O bože."Joe se primio za glavu. "Neboj se.Do Zemlje neće tako brzo doći.Uostalom Precjednik je rekao da ćemo ostati neutralni." Utješno je zvučala rećenica iz Terrinih usta i samo se blago nagnuo nad stol kako bi stišao glas u šapat te reko "Ovo sto smo pričali je tajna,tajna u ovoj knjižnici.Nemojte o tome van pričati da nebude galame po školi."
Svi smo otišli na osvježavajuće piće nakon ovog napornog razmišljanja.
Prolaznici su i dalje u gomili hodali kao mravi žurno kretali svako svome poslu.Vjerojatno nikoga nije rat toliko opterecivao kao nas. "Nego,kada se ide u Zakkaram?"Zapitao je Luc. "za mjesec dana."Odgovori Alexis.
"Ej,Luc,Joe...idemo s njima?"Zapita zadovoljno Terra. "Rađe se kuham živ."Grubo odgovori Joe. "Ja sam za."Odvrati Luc. "Ajde Buraz,nemoj bit takav,bit će cool!" Joe je samo zakolutao očima. "Ma ići ćemo svi."Zadovoljno će Terra.I tako smo se razišli i svako krenuo svojoj kući.
"Arielle!"Začuh tatin povik. "Z dva tjedna je natjecanje,što kažeš,jesi li spremna?"Nasmjala sam se slatko "Tata,bez brige,bit ću ja opet prva!"
Tata me poveo u sobu. "Zažmiri,čeka te iznenađenje!"Tata mi je stavio ruku na oči i uveo me u sobu.
(nastavlja se)

|Komentiraj 11| >Printaj| #|

ponedjeljak, 22.06.2009.

Zajašila sam svoju Crnu Ljepoticu.Vjetar mi je šibao u obraze,dok sam se udaljivala od kuće.Pogledom sam gledala u bijele oblake raznih oblika,usporeći konja,želeći razgledati nebo,proučti granje na drvetu,nebi li propustila neko gnjezdo.Dok sam na svom konju ponosno prolazila uz
rijeku,gledajući svoj odraz u čistoj vodi začula sam smjeh.Smjeh kojeg prije nisam čula.Pogledom sam prešla preko rijeke na drugu stranu velike prostrane livade.Crni konj s onom čudnom sivom trakom trčao je uokolo savršenog smijanja.Skakao je ponosno na svoje dvije stražnje noge a prijednjim kopitima pozdraviljivao je Joevo nasmješeno lice koje je sunce osijavalo.Na sebi je nosio bijelu poderanu majcu na prsima,kratkih a ipak zgužvanih rukava.Crne hlače od čvrstog trapera oblikovale su mu
savršene noge s kojima se sad popeo na svog konja i pretrčo preko rijeke.
Kapljice vode koje su se uzdizale u zrak dok je njegov konj prolazio
propuštale su zrake sunca i načinile dugu.Šarene boje uzdizle su se nad njegovo lice i u sekundi nestale.Čim je prešao preko rijeke povukla sam uzde kako bi moja Ljepotica krenula dalje.Nisam se htijela zadržavati,boljelo me nešto u prsima.Nisam mogla disati,a srce je prejako kucalo.Što li se događa samnom?A k vragu i seronja s 12 galaksije! "Spora si kobilo!"Prejuri sa svojim konjom praveći se važan.Ma
kad mu ja dam sporu kobilu!Povukla sam uzde čvrto ih stegnuvš i natjerala Ljepoticu da ga sustigne.Jurili smo kao vjetarjedan do drugoga,smijući se.Utrka se prelila u uživanciju i igru.Sivi konj nas je zaustavi sa suprotne strane. "Zdravo tata."Pozdravila sam nemogući skinuti smješak s lica. "Zabavljate se vi,vidim ja."Kimne otac prema Joe-u.
"Tvoj otac i ja krećemo danas na upise utrka.Konj ti je u punoj formi.aš me zanima hoće li Arielle tako dobro izdresirati svoju ljepoticu."Nasmješi se moj otac blagim naboranim smješkom. "Ljepotica?"Zapita Joe. "Moj konj se zove Crna Ljepotica."Priopćim mu."Aha.Vjerujem da će uspjeti
postići veliku brzinu.Jaka je ovo kobila.Ali neće biti nikad brža od mojeg Groma."Pretpostavila sam da je njegov konj Grom.Zanimljivo ime. "Hehe,draga djeco.Puno je toga važnije od brzog konja." "To i meni
otac kaže."Nasmješi se Joe. "Pa,ovaj,zamalo sam zaboravio,Arielle,Morelin te zvala da se nađete za sat vremena u knjižari."
Kimnula sam potvrdno glavom. "Idem s mjesta." Povukla sam uzde i zajašila prema kući.Još sam uvijek imala smješak na licu.Znam da nije bila stvar u utrci,niti u tome da sam ga sustigla.Stvar je bila u nečemu drugome.Ali izgleda da si još nemogu priznati neke stvari,neke osjećaje.

"Zdravo curke."Pozdravila sam ih i sjea na drvenu klupicu i naslonila laktove o stol.Gdije god da sam se okrenula ugledala bih samo police sa knjigama.Jedan dio knjižare bio je muzej,a sve ostalo zauzimale su
police,klipice sa stolovima ili samo fotelje u kojima je udobnije čitati.Naravno knjige iz knjižnice se nisu mogle uzimati ni posuđivati.Čitalo
se isključivo ovdije.U ovom dobu,sve za čitanje nalazilo se elektroninim putem kako bi se očuvalo drveće u što većem broju.Drveće,cvijeće uglavnom biljke danas su zaštićena bića.Postji dakako područje na kojemu se uzgajaju drveće za izradu papira.Još se uvijek neke stvari nemogu provesti elektroničkim spravama.
Na stolu oko kojeg smo sjedili nalazile su se knjige,neke posložene na kup,a neke otvorene poput nestašnih leptira. "Jesi našla nešto zanimljivo?"
Zapitala sam Morelin. "Aha."Uvalila mi je knjigu pod nos. "Čitaj."
Pogledala sam debelu koricu na kojoj je bilo velikim masnim slovima napisan naslov "Nastanak sedme galaksije." "Kakva su to sranja Morelin?!Baš će mi to pomoć u otkrivanju razloga rata.Zašto se jednostavno ne okanim tih stvari koje nas se ne tiču?!" Odbila sam knjigu. "Poslušaj."Nagovori me Alexis. "U toj knjizi piše da za sedmu galaksiju nisu znali,već su smatrali da će se ona otkriti tek poslje,zato su galaksiju poslje šeste nazvali osmom.Zar se nikad nisi pitala zašto je tako čudan poredak?Šest,osam pa tek onda sedam."Mudro su zvučale rećenice izgovorene preko Morelininih usna. "Ma to nema smisla."Odbila sam povjerovati.To svi možemo izmisliti.Jednostavno su se brojke tako poslagale zato što je sedma galaksija malo na desno od osme. "Ima."
Privuče mi pozornost Alexis. "Slušaj me dalje" nastavi Morelin "Sjećaš se da je tako bilo i u kemiji s elementima u periodnom sustavu.Neki su se elementi pronašli tek kasnije ali je za njih već bilo pretpostavljeno mjesto u perijodnom sustavu." "Ali,kakve veze imaju elementi sa galaksijama?!"Zapitala sam. "Nikakve,samo ti dajem primjer.Stvar je u tome što" "Morelin"ponovno sam joj upala u sred rećenice "Da nije bilo sedme galaksije nebi pronašli ni osmu galaksiju,nebi ju samo tako preskoćili kad bi ju vidjeli."Poklopila sam knjigu. "Morelin ti to pokušava
objasniti.Sedma galaksija nije postojala.Sjeti se da su galaksije samo u krugu sunčevog sustava."Namrštila sam se. "To znači da je sedma galaksija umjetno stvorena poput dvanaeste?"Zapitam začuđeno.
"Upravo tako."Ustvrdi Morelin. "Terra nam je rekao da su dvanaestu galaksiju napadali zato što je moderna tj.umjetno stvorena."Preokrenula je
stranicu u knjizi. "Ali sedma nije napadnuta već peta."Podsjetila sam je. "O tome se i radi.Umjetno se može raspasti,a prirodno stoji,sve dok je ljudi sami ne unište."Ništa nisam shvaćala.Morelin i Alexis udubile su
se u knjigu kao da se tamo sve nalazi.Imala sam dojam da su one pola
toga već otkrile.Prišao nam je Dean.Kad mu je Morelin objasnila sve jednakim riječima kao meni,on je shvatio.Pa dobro jesm li je jedina tu glupa,koja nemože ništa pokopćati. "Nismo još ništa otkrile"prozbori Morelin "ali mi se čini da peta galaksija ima nešto što sedma pokušava uzeti." Dean je kimnuo. "Pohlepa?" Zapitala sam retoričko pitanje. "Nebih rekao."Suprotstavi se Dean. "Traže nešto što im pripada."Odakle mu sad ta ideja. "Mislim da bi nam Terra mogao nešto otkriti.Pošto je i sam sudjelovao u ratovima galaksija." Pospremili smo knjige na policu i krenuli u grad.Na telefonskoj govornici pronašli smo broj telefona Terre."Halo?"Začuo se dubok glas. "Terra?" Zapitam. "Da,a ti si?" Nasmješim se "Oprosti,Arielle ovdije.Hoćeš li nam se pridružiti u knjižari?"Minutu je tišina zavladala. "Ja?Zašto?" Zapitao je. "Pa,ostatak ekipe smatra da si jako pameta i žele čuti priče o ratu." Šum kroz slušalicu. "Pametan.Haha."Njegov je smjeh radio šum u slušalici. "Vidim da ste svi potreseni ratom...ah u redu.Pozvat ću i ovo dvoje da nam se pridruže.Vidjet ćemo što možemo učiniti za vas." Nasmješi se ponono. "Hvala.Vidimo se." Vratili smo se u knjižaru i na ulau čekali naše pametne strance.
(nastavlja se)
Ps. Oprostite sto je tako kratko i bez slikica...nisam imala vremena...

|Komentiraj 20| >Printaj| #|

četvrtak, 18.06.2009.

Uletjele smo u razred zapuhane.Morelin je nezadovoljno sjedila ispred svog računala tipkajući i mršteći se.

Marieta je proučavala poredak svemirskih tjela na zidu.Karta je bila dobivena svjetlosnim zrakama iz
projektora.Zunjeno je prešaltavala slike.Neki su od učenika razgovarali po grupicama,ali brzo utihnuli kad se
Alexis zaderala "Gdje su Dean i Joe?!" Morelin ju je zaćuđeno pogledala,dok se Marieta okanila karte i prišla
nam poput lukave lisice kodajući u svojim visokim petama.Noge su joj bile poput glatko izrađenog drveta,točno
onako kako bi jedne damske noge morale izgledati.Uska gumena suknja zaljepila se na njezino usko tjelo,
otkrivajući privlačnija dijela tjela.Ta se cura zbilja nezna pristojno oblačiti,zakolutah očima.Dugim prstima na kojima
su sjali prsteni,pomaknula je pramen kratke,zelene kose iza uha i podrugljivo se nasmješila. "Što je bilo,lutkice?"
Obratila se prema Alexis. "Fali ti Dean?Ili je sad već Joe u pitanju?" Alexis ju je namršteno pogledala. "Drži se svojih
posla ako ti je život mio."Zaprijetila sam joj,a ona se odmah odmaknula,zakolutavši očima nezadovoljno.
"Koliko ćeš još visjeti uz te luzerice?"Zapita Marieta. "Koliko mi Bog bude dao." Odbrusila sam joj. "Šteta,kvariš
si ugled." Izađe iz razreda.Glupača.Što ona zna o rušenju ugleda.Kaj joj ja uništim ugled vidjet će ona svojeg boga.
"Morelin" okrenula sam se "jesi li vidjela Deana i Joe-a?" Minutu je šutjela. "Otišli su u podrumnebih znala zašto."
Kimnula sam glavom i potrčala niz metalne stepenice.Cure su me istom brzinom pratile.Najednom,kao da su hodnici postajali sve pustiji.Ili je to samo priviđenje u mojoj glavi jer me sada ništa nije smetalo.Mutilo mi se sa
desnog i lijevog ugla pogleda,samo sam se koncentrirala na ono naprijed.Ni ne znam koliko sam dugo tako trčila
nabijajući nogama o metalni pod,neznam koliko sam stepenica već preletjela,i koliko sam već ljudi gurnula s mog puta.Samo da se nešto ne dogodi.Samo da se nešto ne dogodi.Ne,ne Dean.Zašto Dean?Što to Joe kani učiniti?
Zašto uvijek ubojice idu u najdublja i najmračnija područja ukloniti svoju žrtvu?To već svi znaju."Arielle!"Nisam
se osvrtala i najednom..."Auč!" Tresnula sam o pod,ali prije toga sam,ramenom lupila o nešto.Podigla sam pogled.
"čemu tolika žurba?"Zapita Joe. "Hej!Di je Dean?!"strogo mu uputim pogled. "Amm,Arielle,tu sam."Mahne mi Dean koji je stajao dva tri koraka od Joe-a. "Ti...ti...nisi..."Alexis je nešto htjela promumljati.nešto što sam ja također mislila.
Morelin još uvijek nije ništa shvaćala. "Što je?"Zapita Dean brižno. "Ništa."Alexis spusti glavu. "Što ste radili
u podrumu?" Ponovno sam ljutito nadglasala tišinu,a moja se jeka proširila sada zbilja pustim hodnikom.
"Poslao nas je domar da odnesemo šipku u skladište.A šta vi radite na zadnjem katu?"Odvrati pa upita Joe.
"Tražimo vas."Odgovorih. "Mora da je nešto važno kad si bila u tolikoj žurbi da nas nisi ni primjetila."
Seronja.Zašto uvjek nađe neki odgovor na nepostavljeno pitanje?Ide mi to na živce.ON mi ide na živce!
Ustala sam se i vratila u razred bez ijedne rijeći.Nakon sata dosadne astronomije,gdije nisam naučila ništa
više nego što već znam,odlutali smo van iz škole kako bi napravili piknik na gustoj mirujućoj travi.
Bilo je ugodno sjedjeti i uživati na suncu.Škola se činila ogromnom.Bijela ustanova širila se duž mog pogleda.
Napokon sam kraičkom oka ugledala seronju koji nije jeo,niti pričao,niti plesao,nije radio ništa.Stajao je
poput kipa.Bijela put sjala mu je na suncu.Zbilja sam ga sad mogla uspoređivati sa slikom velikog grčkog
boga,još u praprapra povijesti.Opušteni,blago zaobljeni mišići na rukama bili su usklađeni s njegovim držanjem.
Isprsio se stojeći pravilno ravno,prekriženih ruku.Lice mu je bilo pravilnih crta,ukipljeno i blijedo.Ozbiljno,ali
mogla sam na tom ozbiljnom licu nači mali smješak,zadovoljstva,užitka,nečeg blagog i lijepog.Svojim tamno
zelenim,rekla bi čak i kričavim očima škiljio je u nebo."Hej Arielle,izgleda da si našla nešto zanimljivo za gledati."
Javi se Dean meni pred nosom. "Baš.Seronja je baš jako zanimljiv."Mrzovoljno sam se okrenula u drugu stranu.
"Seronja?"Začudi se Dean. "Tko je seronja?"Zapita me. "Joe."Odgovorih mu kruto.Počeo se valjati od smijeha.
"Što li je toliko smiješno?"Zapitala sam ga i sama se smijući. "Pa,to što si ga nazvala seronjom,i on ima jedno,
podrugljivo ime za tebe.Baš ste smješni."Uhvatio se za trbuh objema rukama i nastavio se smijati. "Kako ju zove?"
Zapita radoznalo Alexis. "Zove ju,hahaha,zove ju"uozbiljio se,bar je pokušao"Zove ju Iritantušom."Alexis je skupa
s njim počela valjat po travi. "Jako smješno!E pa vidjet će on što to znači biti iritantan!" Ustala sam se,htijući
mu opaliti šamar no netko me priječio u hodu. "Dodaj loptu!" Zavikne Morelin. Šutnula gam loptu nogom te lopta
odleti natrag u igru.Malo sam zastala.Morelin je igrala flaybol s Joevom braćom.Igra je vrlo zabavna.
Uglavnom se raspucava loptu u nebo što se jače može.Lopta nesmije s neba past u ruke protivnika,već
suigraća,dok lopta pada,timovi se tuku kako bi zauzeli najbolji položaj za novo raspucavanje u nebo.No,
mogla bi se ja vratiti svojem poslu.Okrenuvši se prema velikim stepenicama koje vode do glavnog ulaza,gdije je
Joe stajao zakamenjen,shvatila sam da mi je pljen izmako iz vida.K vragu!Baš mi je ta lopta morala razmrsiti
sve planove!"Morelin!Arielle!Dođite brzo!"Uzvikne Alexis.Potrčale smo do nje i sjele u krug.Dean je držao
svoje računalo čitajući na glas vijesti dana.Tad sam zabrinuto pogledala u lijevo i shvatila da se moj pljen,Joe
upravo sje od mene.Zarežala sam u sebi,te se pokušala skoncentrirat na Deanovo čitanje. "Peta galaksija napadnuta.Upravo su novinari pete galaksije "Werst" ,s glavnog planeta Ribbu javili prvoj glalksiji da je započeo rat.
Navodno je došlo do pobune sedme galaksije.Pobuna se proširila i na osmu galaksiju.Nedavno je
uništen planet Verta(sjetih se one novinarke na televiziji što je javljala vijesti s tog planeta.Vijesti koje nisam razumjela.) na petoj galaksiji.Stanovništo pete galaksije emigrira u jedanaestu i dvanaestu galaksiju.
Šesta galaksija iz "Gerda",ujedno i glavnog planeta,obećala je pomoći petoj galaksiji u ratu.Navodno će još neke
planete iz drugih galaksija pripomoći u ratu.Prva galaksija iz planete "Zemlja" još nije javila nikakve obavjesti.
Precijednik planete "Zemlja" Huster Frught,razmišlja o neutralnosti njegove planete.Precjednik također naglašava
da neće ulaziti u rat,jer ovo nije stvar prve galaksije.A razlog napada sedme galaksije na petu uopće nije poznat.
Preporućujemo svim putnicima van planeta da budu na oprezu i da ne napuštaju planetu bez vlastitog oružja.
Također molimo,punoljetne osobe da ne puštaju djecu na putovanja bez roditeljske dozvole.Pripremite se.Zla vremena dolaze." Dean zaklopi računalo.Minutu smo šutjeli.Vjerojatno su svi razmišljali.Zadnja je rečenica bila izgovorena i na televiziji.Kako to prva galaksija želi ostati neutralna?Kako da budemo sigurni da Zemlja neće biti
napadnuta.Sjetila sam se također kako je tata rekao da su neki ljudi pohlepni.Jeli pohlepnost razlog napada na
petu galaksiju? "Napokon mogu izvaditi pušku koju mi je djed darovao za osamnaesti rođendan."Zadovoljno će
Breh. "Majmune,kako se možeš veseliti oružju!"Opalila sam mu pljusku. "Oprosti."Ispričo se. "Joe."Izusti Dean.
Okrenula sam glavom al mi se nije sviđao pogled.Joe je mrzovoljno grizo donju usnu. "Sesame, ve re di"(čitaj kako piše)Zbunjeno sam pogledala u Luca koji je na smijesan način izustio nerazumljive riječi. "Ve di?!Treva he le jude!Le kne di vako!"(čitaj kako piše). Zašto su odjednom toliko bijesni?Što im je. "Zume!!!!!" Vikne najednom Terra.Luca i Joe su ušutjeli.Jeli to Dertejski jezik?Zanimljivo.Joe se pokupio zajedno s Lucom i nestali su odmah iza ugla škole.
"Oprostite,imaju slabe živce."Ispričao se Terra. "Što li su pričali?"Zapita Morelin. "Ma,Luc je reko da je oružje u redu.Vjerojatno smatra da se s nečim moramo braniti.A Joe nevoli oružje.Smatra da je u životu oduzeo previše ljudskih života.Pa sam ih samo smirio."Nasmješi se blago i počeška po gustoj crvenoj kosi u nelagodi. "Oduzeo živote?"Blenuh. "Kad su se ljudi po prvi put nastanili u na zadnju galaksiju,tj na dvanaestu galaksiju,napravili
su bogate planete s najmodernijim mogućim izmišljotinama.Da,bilo je napada na nju.Sad je bas Joe bio bjesan,zbog
toga što su nas prije napadali a sada si nalaze tamo skloništa.A čuj,u životu nikad dosta sranja.Tako da smo mi
od malena morali nositi oružje.Neki ga zavole,kao Luc,a neki ga zamrze,kao Joe.Meni tako sve jedno.Kad se mora,
mora se."Prekriži ruke na prsima. "Eh,vidjet ćemo.Ako nam odobre oružje,organizirat će također i nastave borilačkih
vještina."Veselo odvrati Dean. "Aha.To i mene veseli!" Odvrati Alexis. Svi su poludjeli.Žamor veselja nestajao je
u mojoj glavi.Ostali smo samo moje misli i ja.U tišini.Tišini koji samo ja mogu ćuti i samoći koju samo ja mogu osjetiti,stvoriti.Poludjeli su skroz.Što li je toliko zabavno u mahanju s oružjem.Zbog čega veselje?Terra ima pravo,ako se mora,uzet ću i ja mač u ruke,ali rađe da sve ostane u miru.Neznam,bih li ja izdržala oduzimajući
živote pohlepnim ljudima.Možda su pohlepni,ali ja se ne kanim igrati Boga. "Stanite!"Viknula sam,a nekoliko čudnih pogleda osvrnulo se na moj krik. "Ako dođe rat,zaboravite na naše putovanje." Prisjetila sam ih. "A ne!Moramo
na putovanje u Zakkaram!" Zakkaram je prekrasan planet na desetoj galaksiji.Planet,pun boja,šuma,planina i mora.
Idealno mijesto za ležanje ispod palme i pijuckanja koktela.Zabava na kvadrat,bit će blokirana ako dođe do rata.
"Bolje bez oružja!"Predomislili su se. "Idete u Zakkaram?"Zapita Terra. "Da,može ići tko hoće,samo neka se potpiše.
Lista prijavnika nalazi se u glavnom holu škole na jednoj od metalnih ploča obavjesti."Kimnuo je glavom.
"Razmislit ću." "Hej.Nađemo se danas u knjižari?"Zapita Morelin. "U knjižari?Pa imaš lektiru na računalu."Podsjetih ju."Ma kakva lektira.Sto posto ćemo naći nešto zanimlivo ako pokopamo po prošlosti.Možda i razlog napada 7
na 5 galaksiju."namigne.
Sjela sam na kauč u dnevnom boravku i izdahnula sam kao da sam cijeli dan držala dah.Idem jahati svoju ljepoticu.
Izašla sam u vrt,gledajući to carstvo trave na kojem je stajao moj konja u punoj snazi čekajući da razgiba nogice.

(Nastavlja se)
Ako želite možete zaustaviti muziku u boxu i upaliti si ovaj video sa sjajnom pijesmoj.
Ta mi je pijesma vrlo draga.Prirasla mi srcu =)

|Komentiraj 9| >Printaj| #|

subota, 13.06.2009.

Scena u kojoj su se vrata lagano otvarala,škripeći od starosti.Čovijek je uplašeno gledao sebi preko ramena kako bi
razabrao tko ulazi u prostoriju.Svojim je tjelom sakrivao nježno žensko biće.Na vratima se pojavio crni čovijek s
ogromnom pilom u ruci.Smijao se duboko,opako,zadovoljno sto ce ih ubiti.Na licu blage žene pojavile su se suze,a
čovijek koji ju je branio osjećao je nelagodu i strah.Čovijek s pilom zaletio se na njega i odrubio mu pola trbuha.Krik.
Bolan.pomješao se vrisak straha i boli. "Daj!Već si odrezao pola,odrezi sad sve!" Naljutila sam se i ugasila horor.Nikakvog smisla.Niti me malo prestrašio.Sjela sam za stol na većeru.Mama je stavljala salatu dok je tata dočio
sok.Ashley i ja smo cekale u miru da krenemo s vecerom.Nesto je bilo cudno u zraku.Roditelji nisu razgovarali.Ashley se nije zezala s hranom.Majka nikad dosad nije bila toliko tuzna za vecerom,a oca nikad nista nije mucilo.Jeli stvar u onoj vjesti na televizoru?Jesu li je vidjeli?U cemu je problem? "Tata." brižno sam ga pozvala dok se njegov lažan smješak raširio licem. "Reci dušo." pričekala sam trenutak kako bi mi se riječi poslagale u normalnu rečenicu. "Vjesti.Jesi li ih gledao?"Zapitala sam,nasto se tata zacudio.Kao da mi je htjeo odgovoriti,no tada je mama prozborila. "Necemo o tome sada,molim vas da pojedete veceru dok je jos topla."Nastavili smo jesti.
"Tarra,mislim da je Arielle već dovoljno odrasla."Obrati se tata majci."Smatram da bismo joj morali reci sto se događa."Moja se majka uspaničila.Na licu joj se vidio bjes. "Ne zaboravi da imas i mlade djete Victore!"Ljutito ce.
Ashley je nezadovoljno spustila glavu. "Ako se ta situacija odnosi na Arielle,dakako se odnosi i na Ashley.Ona je isto velika curica."Obrati se otac Ashley. Promatrala sam ih.Ništa od ovoga ne razumijem.Što ja to ne znam?
"Victore,molim te."Blago je mama zamolila da se ne raspravlja o toj temi. "Želim znati.Ne svida mi se vas pristup
prema Ashley i meni.Zar nije dogovor da se u ovoj obitelji nema tajni?!"Mrko sam ih pogledala. "Jes.Ali postoje neke tajne koje nemoras znati."Odbrusi mi majka. "Ma nemoj! Ja cu otici u sobu,a ti ces sve reci Ashley!Samo zato
sto je tvoja miljenica!Šta me briga što je mlada!Ova mi se situacija nimalo ne sviđa!"Ustala sam lupeći šakom o stol. "Vidi Victore u što ti se kći pretvorila."Obrati se majka ocu. "Mama!Samnom sada razgovaras!" Bjesno sam kriknula. "Slusaj me Arielle!Malo smo te previse razmazili.Od kad je to meni Ashley miljenica?! ja se brinem za obije!Za razliku od tvog oca koji se ne brine uopće!" Ljutito je zaplakala. "Tata se brine,ali to sto on na licu nikad nema zabrinutost ne znaci da se ne brine.Samo ne zeli da Ashley i ja imamo krivo viđenje o svijetu!" Bljedo me pogledala.
"Što u tome ima loše?Što?!" Ustala se."Ja ovo vise ne mogu slusati.Ovo si djete ti Victore odgojio.I šutiš dok se ta balavica dere na mene!" Ustala se i povela Ashley sa sobom. Sjela sam za stol da dovršim većeru no otac mi je bjesno pokupio tanjur. "Idi spavati Arielle." Brižno je rekao.
Koja ljutnja u ovoj kuci.Ne razumijem,što se krivo dogodilo?U ovoj kuci nikada nije bilo svada.Majka se dosad nikad
nije derala na mene,što god da sam rekla.Niti je ikad plakala.Zašto je otac stalno šutio?Ovaj dan je kao san iz kojeg
se ne mogu probuditi.San u kojem nema smisla cijela radnja.Prvo one vjesti,onda ono u gradu.Pa odjednom Dean.
Cure se ne javljaju.Dosadan horor,pa svada za vecerom.Ovaj mi je osjećaj nepoznat.Zašto mi se ruke tresu?Zasto toliko razmišljam?
"Smijemo li ući?" Zapita otac držeći Ashley za ruku. "Naravno."Brižno sam odgovorila.Sjeli su se na krevet.Ashley
je sjedila ocu u krilima,bas kao ja nekada.Njegova druga čvrsta ruka obrlila me oko vrata.
"Drage moje.U ovoj kući ne postoje miljenice.Ni moja ,ni mamina.Mi vas jako volimo,jednako.Nema ničeg što nam
je važnije od vas dvije.I Mama i ja,puno radimo i rijetko se vidimo,ali moramo raditi kako bi vi mogle imati sto vam
srce pozeli." Dao je blagu pusu Ashley a zati mene brižno pogledao. "Ja znam da je majka vrlo ljuta danas,no ipak
Arielle,nebi se smjela tako s njom razgovarati.To majku jako vrijeđa,jer je ona dala sve za tebe.Odrekla se svojih
dječijih snova,kako bi mogla imati divne kćeri kao što ste vas dvije." Ashley se razvrpoljila. "Kakvog sna?Čega
se majka odrekla?"Upita nježno. "Vaša majka je bila krasna pjevačica.Pjevala je kao ptica na granama,i ljudi su
je voljeli slusati." Majka je bila pjevačica?Zašto mi to nikada prije nije rekla? "Umjetnici su vrlo nježna bića."Nastavi otac. "Oni žive svojim načinom života i vide život na drugačiji način od nas.Zato su vrlo krhki.I mi ih moramo brižno
čuvati.Mami trebaju vase puse ujutro kako bi mogla započeti dan.I treba joj vaš smješak da može pjevati.
Jer ptićica koja ima slomljeno krilo nemože letjeti,a pošto nemože letjeti nije sretna.A sve joj to brani da pijeva.
A tko će vas ujutro buditi veselom pijesmom?" Zapitao nas je blago. "Mama."Odvrati Ashley.Tata je kimnuo glavom.
"Tako je.Mama,mame to najbolje znaju." Nasmješi se. "Mame se znaju i derat." Odvratih. "Nene,to samo kad ih
nešto boli."Odvrati otac. "Ali ona vas jako voli.I nebi bilo posteno da ju ne slusamo." Ashley se ustala i potrcala
prema vratima želeći otići k mami no tata ju je pozvao natrag. "Ovaj razgovor Ashley moras i ti poslusati."Reće
otac te se Ashley vrati u njegov zagrljaj. "Mama i ja se cesto svadamo.No to vas nebi smjelo puno mučiti.
To je dio ljubavi."Ashley zbunjeno pogleda. "Zar ćete se rastati?" Tako mala s takvim idejama.O Bože. "Ne,naravno da ne.Ja volim vašu majku,jako.No ljubav je kao vatromet.Vidiš ga i diviš mu se,no onda samo nestane.No to ne znači da ti veselje nakon vatrometa nije ostao.I taj je vatromet povukao sa sobom puno emocija,događaja koje će
srce pamtiti.Zato ja nikada necu pustiti da se bilo što dogodi vašoj mami i vama.No ono što sam htjeo vam reći
jes sasvim druga tema."Udahnuo je. "Ovako.Ono sto ste vidjele na vjestima,neka vas ne opterećuje.To je stvar odraslih ljudi.Neki ljudi su vrlo pohlepni i nezadovoljni.I mogu im pomoći samo ljudi koji darežljivi i dobri.Ljudi kojima
je sreća i život na prvome mjestu.Zato se ja nadam da su moja dva cvijetića pametna koliko su ljepa."Nasmiješi se.
"Laka vam noć cure moje.Ljepo spavajte.San je potreban.Pusa." Otac je nježno izašao iz sobe. "Arielle.Oprosti."
Prozbori Ashley. "Zbog čega?" Zapitah. "Zbog toga što sam zaželjela da se ljudi prema tebi okrutno ponašaju."
Podigla sam obrvu. "idi spavati Ashley,takve me gluposti uopće ne diraju.Vidiš i sama da sam zaboravila o tome.
Ima i pametnijih stvari od tvojih gluposti koje govoriš.Dosadna si." Izbacila sam je iz sobe i zaspala.
"Kasnim!!!!!!!!" Ustala sam se u žurbi.Jao meni.Škola.Izgubila sam pojam o vremenu.Uletjela sam u ormar tražeći
nešto za obući.Počešljala sam nabrzinu kosu bez ikakvih frizura i izletjela iz kuće.
"Oprostite što kasnim."Ispričala sam se profesoru i sjela na svoje mejseto.Nisam se naspavala.Nisam ni obračala
pozornost na ljude oko mene i nisam se mogla usredotočiti na nastavu.Katastrofa.Još se ovako zbunje no nikada nisam osjećala.Nikada mi se jos nije dogodilo da sam toliko razmišljala.Odakle sve to dolazi i što se to događa?
Hrabrost moram skupiti,to je sigurno.Neću dopustiti da itko shvati da je nešto krivo.Kod mene ne postoji ništa krivo!
Koliko sam samo ljuta zbog toga! Taj osjećaj.Što je to? Grize,boli.Grlo peče,i tresu mi se ruke.Ne! Sve je u redu.
Mora bit u redu.Ništa nije krivo.Sve je super,sve mora biti super.
"Arielle,odmor je.Jesi li dobro?" Začuh Deanov glas.Skočila sam na noge navukuvši što realniji smješak. "Da!
Sve je u redu.U najboljem redu!"Krenula sam prema hodniku. "Arielle!"Vikne Alexis. "Moram s tobom razgovarait.
Nasamo." Izašle smo iz škole na klupicu oko koje smo stalno pričale tajne i probleme.Nije valjda da i Alexis
ima problem.Ali ako ima,bit će mi lakše znajući da nisam jedina kojoj se nešto čudno događa.
"Jučer....ti....Dean...."Počela je plakati."Smiri se,ništa te ne razumijem."Pokušala sam ju utješiti. "Dean i ti...bili ste skupa..."Raširila sam oči.Nemosli ona valjda... "Ne,Alexis,slusaj" Začepila je uši. "Nisam sigurna da želim čuti."
"Alex,pogubile smo se u gradu,samo mi je pomogao da"Potrčala je. "Alex!!Stani!Molim te,pusti me da ti objasnim!"
Trčala sam za njom kolko su me noge nosile.I nikako mi nije bilo jasno,kako to da je brža od mene.Zar ju bjes
čini toliko bržom? Dean ju je zaustavio i dao mi vremena da im se približim. "Jučer smo te tražili.Arielle i ja."
Alexis je probljedila od sramote. "Da,tražili ste nas sjedeći u parku sokola.Lijepo." Spustila je pogled. "Pokušala sam
te nazvati." Viknula sam. "Što bi to promjenilo?!" "Pa da si se javila i rekla gdije si možda bi onak zajedno s Deanom provela cijeli dan zajedno!" "Hej! Zašto si ti uvjek najpametnija?! Nisam sigurna koliko si u tom trenutku mislila na mene! A znaš nešto...nešto što drugi neznaju.I svejedno,odlučila si mi slomit srce! Hvala!" Minutu smo šutjeli.
"Ja sigurno nisam kriva za tvoje slomljeno srce.Odakle sam ja znala da si nas vidjela i odakle da ja znam
šta si ti sebi pomislila!Ako ti i jesam slomila srce onda nisam namjerno već je to učinila tvoja ljudska glupost!"
"Hej!" Vikne Dean. "Mislim da je sad dosta."Pogledale smo ga. "Mene nitko ništa ne pita a znam da se radi o meni."
Koji je njemu sad vrag? "Sto god,prestanite se svađat.Zar će se best frendice posvađat zbog mene?"Upitao nas je.
"Ja bih na tvome mjestu bio počašćen." Začuli smo dubok promukli glas. "Joe?" Tiho sam izustila. "Dean,pusti žene.
One su čudna bića.Njima je fora dramatizirati.Kad odrastu neka ti se jave.Uostalom,zar ljubav nije osobna
stvar?!" Povukao je Deana sa sobom kao da su si best i bez ijednog okreta hodali prema skoli. "Alexis,nisi valjda zbilja mislila da sam odvukla namjerno Deana u park?!"Zapitala sam ju. "Na trenutak me samo ljubomora uhvatila,ali Joe ima pravo,volim dramatizirati." Došlo mi je da ju puknem po glavi. "Hej,majke ti,zašto Joe nosi onu šipku?Nije valjda da s njom želi ubit Deana."Pogledom sam uhvatila Joe i pomno ga proučila.U ruci je držao šipku.
Šipka sigurno nije ukras jer mu odjeća tada nema smisla.Nasmijala sam se. "Alexis,zbilja su ti misli glupe.Zašto bi Joe htjeo ubiti deana?" Pogledale smo se i najednom ustuknule. "Pa,Joe jest čudan." Prozbori tiho.Potrčale smo za njima.

(Nastavlja se)

|Komentiraj 14| >Printaj| #|

utorak, 09.06.2009.

Poglavlje 2. " TAJNE ZAPUŠTENE KNJIŽARE"

Subota je prošla prilično brzo uz goste.Cure su kod mene prespavale. "Arielle!"Vrisak mi je dospio nježno
do glave te sam sasvim smireno otvorila oči upijajući blještavilo sunca. "Da?" Mirno sam zapitala promuklim
glasom. "Da?Obično kad te budim skačeš iz kreveta i šiziš što se derem.Što je tebi ove dane?"Zapita zbunjujuće Morelin. "Koliko je sati?"Zapitah. "Podne." Odvrati Alexis. "Podne?Već?" Ustadoh na brzinu i zaletih se u ormar da odjenem nešto.Potrajalo je dok mi je Alexis vezala kosu u kečkice. "Odrezat ću tu kosu!" Pobunila sam se. "Odreži
i ofrarbaj.Bit ćeš svježa i novorođena."Predloži Morelin. "Hoću,no ne danas."Cijelo smo podne plesale,kad mi je Ashley odjednom izletjela pred noge. "Što je sad?" Izderem se. "Upali televizor!" Uspaničila se te nervozno priključivala TV. Na ekranu se pokazala novinarka s 5.galaksije tj. planeta Verte.Govoreći brzo i nerazumljivo pokušavajući nadglasati buku u pozadini. "Pripremite se,zla vremena dolaze.Hvala na slušanju,to je sve za danas."
i program se prebacio na reklame.Tada je Alexis isključila televizor. Sve četiri smo zanjemile u sobi.Prostorija je
bila zagušena tišinom. "Kakva zla vremena?!" Morelin se usudila probiti tišinu.Progutala sam slinu. "Neam pojma."
Odvrati Alexis. "Ashley,zašto nas ranije nisi došla obavjestiti o važnim vjestima na TV-u?" Prijeteći sam ju
pogledala. "Oprosti,mislila sam da gledaš televizor,no tada sam prošla pokraj sobe i začula muziku."Odvrati.
"O čemu se radilo?"Zapitah ju ponovno. "Ne znam.Nisam sasvim razumjela.Jedino što znam jes da je tata otišao
po nešto vrlo bitno za nas."Izašla je iz sobe namrgođena. "Što god bilo,nadam se da nećemo morati hvatati
oružje."Sjedne na krevet Alexis. "Ma jesi li ti pala danas na glavu?! Kakvo oružje!Alexis,danas bi svojim glupim izumima raznjeli jednim laserskim streljivom cijelu planetu!" Zaderala sam se. "A što misliš da im je u cilju raznjeti planetu ili je osvojiti?Ha!?!" Izvali ona na mene. "Hej,hej! Ako ćemo i nositi oružje sa sobom,to neće biti
laserski uništivaći planeta.Uostalom,smatram da se mi na Zemlji nemoramo oko toga brinuti."smireno će Morelin
"Ta tko bi poželio ovako star planet kao što je Zemlja?!" Njemo smo ju pogledale. "Tko zna,možda im je do naše galaksije." Slegne ramenima Alexis. "Ma tebi je do galaksija!Umukni već,zašto stalno misliš negativno?" Grdo ju
pogledam. "Nije istina,samo dajem predpostavke,zašto misliš da su nas upozorili?" "Opet ti sa tvojim što ako,što
ako i što ako....!Šuti!" Načas je ponovno zavladala tišina. "Cure,ohladite!Neći biti nikakvog rata!Vratimo se plesanju.Trebamo to dobro odvježbati."Smiri nas Morelin te sam ponovno upalila muziku.Nastavile smo s novim pokretima.Nakon što nam je ples,konji i časopisi dosadili,odlučile smo se prošetati gradom.Bila je urnebesna gužva.Danas je naime nedelja i nitko ne radi.Dučani zatvoreni,kafići zatvoreni,knjižare zatvorene,baletni studio zatvoren,lunopark zatvoren,sve živo zatvoreno. "Kuda ćemo?" Zapita Alexis. "Imam jedno savršeno mjesto!"Vikne
radosno Morelin. "Koje?" Zapitah. "Požurite!" Morelin je već bila duboko u gužvi. Potrčale smo za njom ali je nestala.Masa ljudi hodala je u svim smjerovima.Zapela sam o nečiju nogu i pala.Kad sam se ustala ni Alexis više
nije bilo. "Krasno." Ljutito prozborih sama sebi. "Oprosti,nisam htjeo."Začula sam Deana. "O! Kakvo li iznenađenje." Podsmjehnuo je. "Loviš zeca?"Upita me nasmješeno poput sunca. "Alexis i Morelin,zapravo.Nestale su u gomili."Kimnuo je glavom. "Pa kamo ste se uputile?" Razgledavao je okolo. "Ne znam.Morelin je htjela nekamo ići no nisam shvatila o kojem se mjestu točno radi." Pomno me promatrao,kao
da na meni leži odgovor. "Što je?" Zapitah. "Ništa."makne pogled s mene. "Najdraže Morelinino mjesto jest
park sokola,ako se ne varam.Možda je to mjesto kamo se uputila." Ponovno baci svoj savršen i mekan pogled
u moje oči. "Dobro si se sjetio,hajdemo tamo." Sjeli smo u zračan vlak koji nas je prebacio u dvije minute do
velikih drvenih vrata. "Evo nas." Rekavši to vjetar mu je razmrsio zelenu kosu.Ušli smo u taj veliki,umjetni ali prekrasni park sokola.Taj je park sastavljen od velikog umjetnog jezera,netaknutog drveća i pješačkih staza.
U ovome parku sljedi pravilo: što se dogodi prirodno,tako će ostati.Dakle,uruši li se neko drvo,ono ostaje na tome
mjestu ležati kako je.Nema klupica,ljudi obično sjede na mekoj zelenoj travi u kojoj se ponekad i pokoji sokol
osunča,možda i bubamara izađe da podjeli sreću,ili pak neka vjeverice skoći s drveta da pokupi orahe.
Ovaj je park ,osim što ga zovu parkom sokola,zvan kao park zaljubljenih,što se nije ticalo mene i Deana.
Tražili smo cure po cijelom parku. "Nema ih nigdije." Rekne nezadovoljno umorno te sjedne na travu. "Šteta.
Nemam irrho(slićno mobitelu) da ih nazovem." Sjedoh također.Ostali smo promatrajući tu bezbrižnu šumicu.
Danas se,hvala Bogu,ne koristi papir tako učestalo kao prije.Sve se drži na kompjuterima ili drugim elektronskim
uređajima,tako da se drveće nemora bojati da će ga uskoro posjeći.Neka slobodno diše i stvara kisik,koji je nama
vrlo potreban.Prošlo je tako neko vrijeme dok smo šuteći promatrali prirodu.Zadivljeni njenom ljepotom i obasjanim suncem. "Pa ako ih nema,idem ja kući." Ustanem se.Gledao me svojim smeđim očima zbunjeno.
"Što ćeš doma raditi?! Pomoći ću ti da ih potražiš po gradu,ili možemo na telefonsku govornicu."Predloži.
Razmišljala sam na povjetarcu i odjednom me prekinulo njegovo lice pod mojim očima. "Ovaj,da...telefonska govornica." Napokon sam uspjela izustiti te sam shvatila da sam mislima otišla pre daleko od dotične teme o kojoj
sam trebala razmišljati.U gradu smo se ponovno našli u gomili ljudi. "Kuda idu oni danas?!"Ljutito prozborim.
"Šeću uokolo."Nasmješi se "za razliku od tebe koja neznaš kuda ideš.Čak se ni ne šećeš." Primio me svojom toplom i blagom rukom za dlan kako se nebih izgubila.Nasmješila sam se i ubrzala korak.Ušla sam u telefonsku govornicu,ubacila novčić i čekala. "Zdravo! Ovdje Alexis,trenutno nisam dostupna,probajte me dobiti kasnije.Ciao!" Poklopila sam slušalicu. "Što je?" Zapitao je kad sam izašla iz govornice. "Tako si brzo gotova?"Začudi se. "Uključila je sekretaricu." Sagnula sam glavu i buljila u čizme. "Ah,šteta.Baš sam
htjeo vidjeti Alexis,jučer je cjelo popodne bila zauzeta." Podsmjehnula sam se. "Bila je kod mene."Olakšan ali
još uvijek iznenađen pogled prebacio je na mene. "Nači ti si kriva!" Ljutito ali opet blago vikne. Kimnula sam glavom nakon čega smo se pozdravili i krenuh kući.
"Gdije su cure?" Upita Ashley. "Ne znam,pogubile smo se u gradu.Ostavi me na miru."Mrzovoljno sam sjela na kauč i upalila horor. "Mogu li s tobom pogledati film?" Zapita ponovno. "Naravno da nemožeš.Ovo nije film za tebe."Namrštila se. "Dao Bog,Arielle,da se prema tebi tako bezobrazno počnu ponašati!" Vikne uz plač. "Ashley,ne gnjavi.Ako u roku od 2 sekunde ne napustiš ovu prostoriju,zvat ću tatu da mu kažem kako mi smetaš.Znaš što će onda biti?"ljuto ju zapitam retoričko pitanje "Uzet će ti konja!" Nato zalupi vratima te ja ostadoh na miru gledati film.

(Nastavlja se.)

|Komentiraj 15| >Printaj| #|

subota, 06.06.2009.

Sunce.Zar već? Čini mi se kao da sam tek legla u krevet i zaspala.Sunčeve žilice već su bockale staklo mojeg prozora. "Arielle!!" Začula sam mamin povik. "Šta se dereš,subota je mogu spavati koliko me želim!" Odvratila sam i sjela natrag na krevet. "Došle su Alexis i Morelin!" Otvorila sam vrata. "Neka dođu gore!" Nakratko je zvaladala tišina a onda sam tek začula kako netko trči stepenicama. "Zdravo cure!" pozdravila sam ih sa smješkom. "Ej,ti si još u pidžami?!" bljedo me pogledala Alexis dok je Morelin ulazila u sobu. "Tek sam se probudila." Odgovorih joj.
"Ariell,već je 13 sati." Ustuknula sam.Zar sam toliko dugo spavala? "Obično se ustaješ u 6." Primjetila je Morelin. Raširila sam svoje plave oči.Nije moguće da sam toliko prespavala.Što se događa.Protresla sam glavom i zbunjenost prekrila smješkom. "Vjerojatno sam bila umorna." Sjele smo se na krevet i tada sam im ispričala o konju kojeg sam dobila i o konju onog čudnog čovjeka. "Zbilja?" Začudila se Alexis. "Zašto bi netko htjeo na natjecanje sa oštećenim konjom?" Slegla sam s ramenima. "Moramo te dobro pripremiti Arielle,ako misliš pobjediti!" Nasmješila
se Morelin. "Ja ću biti bolja ove godine!"Viknula je Alexis. "Nećeš,ja ću!" Isplazi joj jezik Morelin. "Curke,nemorate se svađati,ipak svi znamo tko je najbolji!Ja!" Nasmješila sam se.Morelin me jastukom udarila,pa sam i ja nju.U sekundi smo skakale po sobi i tekle se jastucima. "Oprostitie" ušla je mama te smo se smirile. "Ne smetaj nam."Mrko sam je pogledala. "Donjela sam vam sok."Izašla je iz sobe. "Hej! Znaš da je Dean zvao Alexis danas ujutro!"Nasmijala se Morelin. "Ma daj!" Pogledala sam začuđeno u Alexis. "Šta je reko?!" Zapitale smo Morelin i ja istovremeno. "Ništa."Zakolutala je očima. "Joj daj,nazvo te i šutio.Baš,tko bi u to povjerovo!" Stala sam ju grdo gledat. "Gukni golube!" Vikne Morelin. "Ozbiljno,samo smo razgovarali." Sjela se na krevet. "O čemu?" Upitasmo. "O svačemu ,cure,što vam je?" Sjele smo do nje. "Gle,ovaj razgovor može biti malo neugodan."Započne Morelin. "Ali mi smo frendice i tu smo ako s nama želiš razgovarati." Dovršila sam. "O čemu vi pričate?!" Začudi se Alexis. "Hmm,ovako,nije ni meni lako o tomu pričat,no nije te sigurno zvao bez razloga."Podigla sam obrvu. "Morelin,molim te!" Vikne Alexis i ustane se s kreveta. "Crveniš se." priopćila sam joj. "Nije istina,to je puder!" Morelin i ja smo se samo nasmijale. "Netko voli Deana!" Viknule smo . "Ne volim!" Začepila je uši. "Svi se čudno ponašaju kad su zaljubljeni!" Primila sam ju za ljevo rame,a Morelin za desno "I nemoraš se toga sramiti." Istrgnula se iz našeg stiska. "Ako je danas netko čudan to si ti Arielle!Tko još spava do 13 sati? Uostalom,i da jesam zaljubljena u Deana ništa od toga jer je on zaljubljen u tebe Arielle." Tužno je spustila lice pustivši šiške da joj prekriju čelo. "Mislim da jesi u njega zaljubljena,inače te to nebi toliko rastužilo." Podigla je glavu. "Sredit ćemo mi to Alexis jer on se meni ne sviđa." Podigla sam joj lice. "Nebudi tužna.Svaki si dan s njim na plesu,a ja sam jučer izvježbala jedan novi cool ples,mogu ti pokazat pa mu se raspleši pred nosom!" Nasmješile smo se. "Arielle!!!" Opet sam začula mamin poziv. "Šta je sad!?" Zaderala sam se. "Ostavi nas na miru!" Cure su me grdo pogledale. "Ajde siđite dole,molim vas!" Ponovno se mama začula. "Hajdemo dole Arielle,nemoj ljutiti mamu." Povukla me Morelin. Sišle smo niz stepenice u dnevni boravak. Stala sam zaprepašteno. Zelene oči,zbunjen pogled,ozbiljno lice upalo mi je u oči. Proradili mi klikeri u glavi.Ja sam u pidžami! A tu su gosti! I to je...to je...Joe! Isuse! Cure cu prasnule u smjeh. I njegove su se usne razvukle u mali jedva vidljiv osmjeh. "Veša kćer voli spavati."Nasmješio se čovjek koji je jučer ostavio svog konja.Moj se tata samo počehao po kosi. "To je sasvim u redu,ja potrošim svu energiju da pošaljem svoje sinove spavati." Okrenuo se da me utješi. Joe mu je sin? O čovječe. "Mama"šapnula sam ljutito "trebala si mi reć da dolaze stranci i da se obućem,sad sam se samo osramotila!" Cure su još uvijek krepavale od smjeha. "Ajde idi i obuci se." Alexis me otpratila do sobe a Morelin je ostala. Iz ormara sam izvukla pletenu crvenu vestu s metalnim lančanim rukavima.Oko trbuha zakvačila sam veliki metalni remen.Šos je bio crven i uzak. "Daj da ti napravim frizuru." Alexis je uvijek lijepo raščešljavala moju dugu frizuru i splela ju u dvije pletenice u obliku riblje kosti te ih pričvrstila mašnama.Tada je Morelin ušetala u sobu. "Jao Arielle,ovo je bilo nisko." "Znam.Užas. " Podigla sam se sa stolice. "Ne brini,sutra će sve to biti prošlost.Joe se čini oke tip.Malo je čudan ali ne izgleda nešto lajavo da objavi ovo po školi." Potapšala me po ramenu. Sišle smo dole i sjele za stol da pojedemo ručak svi zajedno sa gostima-strancima. "Arielle,ovaj je dećko baš sladak!" prošapće mi Ashley. Skoro sam se ugutila zalogajem mesa u grlu. Nasmješila sam joj se kiselo. "Hej Joe!"Pozove ga Ashley. Bljedo sam ju gledala. "Sladak si!" Izusti vrlo jasno i glasno te su se svi nasmijali. Lupila sam se po čelu. joe je samo bezumljeno gledao u Ashley. "Bolje šuti drugi put!" Grubo sam joj izvalila opasku. "U redu je.Nemoj je grditi."Nasmješila se Joe-va majka. "I tako Frest,stavit ću mu samo oprukicu oko zgloba koja pomaže.Konj če uskoro biti savršeno zdrav."Obratio se otac Joevom ocu zvanom Frest. "Drago mi je to čuti." Ručak je bio i više nego neugodan.Jedva sam čekala da si pojedu da mogu izaći iz kuhinje no tada me netko zapitao. "Možeš li nam pokazati konje,voljeo bi ih pogledati." Okrenula sam se prema glasu i ugledala crvenokosog Joevog brata Terra. "Naravno." Nasmješila sam se. "Ej Luc,Joe,ajmo!" Luc? Tko je on? Vjerojatno treći brat.Imao je podjednako lice kao i Terra,samo ljubičastu kosu. Odvela sam ih do staje. "Koji je tvoj?"Upita me Terra. "Ovaj crni i onaj sivi." Zadivljeno ih je gledao. Umojoj su staju također bili konji Alexis i Morelin te sam i njih predstavila. "A čiji su ovi bjeli?" Zapita Luc. "Od moje sestre. "Svi su tako lijepi!" Usklikne Terra. Pogledom sam uhvatila Joe-a kako ozbiljno gleda u konja njegova oca.Tapšao ga je dlanom po njuški. "Rekao je tata da će biti u redu."Obratila sam mu se a on je podigao svoje zelene oči u mene.DUM DUM DUM...Čula sam vlastito srce.Zabrinula sams e da neću ćuti što mi Joe govori od tolike buke. "Znam.Jak je on dečko."Odvrati Joe i izađe iz staje.

(Nastavčja se...)

Evo jedan video...pre lijepi je =)

|Komentiraj 19| >Printaj| #|

petak, 29.05.2009.

Plakat smo uspješno izradile.Bio je šaren i zanimljiv za gledati. "Hvala ti." Zahvalila se Ashley.Potrčala je do zrcala i sjela se na stolicu.Bio mi je to znak da želi frizuru.Zgrabila sam češalj i kutiju špangica i gumica.Upalile smo CRT(čitaj:certe...nešto kao današnji radio) na kojem su se vrtile pijesme naših najdražih pjevača.Taman je započela pijesma "Mogu letjeti" .Dok sam joj češljala rijetku plavu dugu kosu,zajedno smo pjevale.Zakvačila sam joj špangicu u obliku dilje ruže. Tada je ona meni češljala kosu,i spetljala se u nju pošto je mi je kosa duža od nje.Nasmješile smo se.Nekako mi je uspijela svezati kosu u rep na vrhu glave.Kosa mi se blago prelila preko ramena.
Počele smo plesati po sobi.Netko je pokucao na vrata. "Tata!"Viknula je Ashley. "Zdravo curke,uživate?" Potvrdno smo kimnule glavama. "Obaveze ste riješile?"Zapitao je pogledavši na knjige i plakat. "Jesmo."Sretno sam mu odgovorila. "Onda imam poklon za vas."Pratile smo oca sve do dvorišta.Tada nam je oči svezao rubcima a majka nam je pomogla da izađemo van.Osjećala sam povjetarac kako mi nježno mazi obrae i dotiče usne.Rubac je nestao s mojih očiju i napokon sam ugledala sunčeve zrake.Ali nije to jedino što sam ugledala.Moj je otac držao dva predivna koja.Jedan je bio potpuno crn.Uzdigao se na dvije snažne noge i pustio da mu vjetar raščešlja grivu.Drugi je bio potpuno bijeli,miran poput skamenjenog pegaza. "Koja će bijelog?"Upitao je otac a Ashlej se zaletjela i čvrsto zgrabila konja oko vrata. "Moj je!" Uzviknula je. Ja sam blago sišla stubama do trave i primila crnog konja za uzde."Da vidimo što crni ljepotn može!"Zajašila sam ga i gotovo da sam letjela na leđima sjajnog,brzog i jakog konja.
"Crna ljepotica!Milo,to je kobila!"Viknuo mi je otac. "Ma onda mi je kobila supermen!" Viknula sam i ja njemu,valjda je čuo,već sam se sasvim udaljila od kuće.Neka joj ime bude Crna ljepotica.Onako kako se obratim životinji tako joj ostavim ime.Ashley me pratila svojim bijelim konjom."I ja imam kobilu!"Viknula mi je.Pročekala sam ju. "Nisi joj valjda nadjenula ime pahulja,jesi li?" Podrugljivo sam pitala. "Ne,Pahulju već imam"istina Bog,Ashley je uvjek odabirala bijele konje,samo sto je Pahulja bila jedina smeđa kobila samo sa bijelom mrljom u obliku pahulje na leđima "zove se Bijela ruža."Nasmješila se. "Mogla sam si misliti."Pri povratku kući odlučile smo Crnu ljepoticu i Bijelu ružu odvesti do staje.Kad smo dojahale dočekalo nas je iznenađenje."To su sigurno ti novi gosti."Prozbori tiho Ashley jod smo se približavale.Ispred stajel bio crni konj sa sivom neobičnom crtom.
Crta je bila neobičnog oblika i naglašavala je čvrsto i jako tjelo tog konja.Primjetila sam također da konj nije stajao na svojim nogama.Ležao je.Kraj oca stajao je čovijek malo stariji od mojeg oca iako je izgledao poprilično mladoliko.Lice mu je bilo obrijano i glatko.Kosa kratka i plava.Na sebi je nosio traper hlače s ušivenim metalom oko desne nadkoljenice.A gornji dio tjela mu je prekrivala samo jakna tankog materjala.Majce nije imao.Očito se nije sramio pokazivati svoje stare trbušne mišiće,no priznajem nisu ga mišići izdali. "Puno vam hvala gospodine Huster!"Taj je nepoznat gospodin pružio čvrstu ruku mome ocu. "Nema problema.Kažem,vidjet ću što mogu,nebi smjelo biti ništa problematično."Dogovorio je moj otac i pozdravio se sa gospodinom.
"Tata,tko je to bio?"Upitala sam ga dok sam stavljala Ljepoticu u njezin ograđen prostor i stavljala joj sjena u zdijelu od drveta. "To je gospodin koji je radi natjecanja došao ovamo živjeti.Pri putu s 12 galaksije mu se konj ozljedio,pa ga je dovezao na lječenje." Preuzeo je Ružu od Ashley da je smjesti u staju. "Doselio se i u moj razred neki čudak iz 12 galaksije."Prozborila sam naljevajući vodu u posude. "Ma zbilja?Ajde to je ljepo.Nego,hoćeš li i ove godine na utrku konja?" Upitao me. "Naravno,jedva čekam."Nasmješila sam se. "Pa to je zbilja savršeno,sada moram izlječiti ovoga konja da imaš dobru konkurenciju."Pomogla sam ocu uvesti oljeđenog konja."Što li je tome konju?"Upitala sam znatiželjno gledaući u Oca. "Ne želi pomaknuti ljevim kopitom.Vjerojatno se negdje udario pa ga boli ili mu se samo ukočio zglob." "Možda je jednostavno slomio nogu." Ponadala sam se da mu nema pomoči ne zato što mi nije do konja već mi je do pobjede u natjecanju.Ovaj konj izgleda dobro izvješban i čvrst a ja sam Crnu ljepoticu tek dobila,a ove godine baš nju želim jahati na natjecanju. "Nije mu slomljena,to smo već provjerili."Otac se nastavio baviti tim čudnm konjom s 12 galaksije,a ja sam se vratila kući.U sobi sam si napravila mijesta upalila svoj Gucvep(nešto kao današnji I pod) i pokušavala smisliti nove korake za ples u školi.Kas sam se već sva umorila i oznojila,bacila sam se u kupku.Nakon osvježenja podvukla sam se ispod pokrivača i zaspala.

(nastavlja se)

Evo jedan video uz kojeg sam pisala ovaj nastavak....

|Komentiraj 17| >Printaj| #|

nedjelja, 17.05.2009.

nastavak priče

Teleportal nas je lagano,jedva da smo primjetile povukao u zrak i najednom zastao.Staklena su se vrata otvorila a pred nama se ukazao
ogroman prostor pun staklenih polica i stalaža Ray Ban naočala.Zadovoljno smo ušetale u prostoriju.Morelin je bila zadivljena naočalama
koje su bile izrađene još u pra povijesti. "Zbilja me čudi kako je ova firma ostala tako dobra bez obzira nato koliko ju je generacija već držalo."
Komentirala bi. "Mene ova firma fascinira.Svake godine sve maštovitije izrade sunčanih naočala!"Alexis je također uživala u pogledu.Kada smo si
napokon odabrale naočale koje su nampristajale,izašle smo iz Ray Bana i podzemnom željeznicom dospjele na drugi kraj grada. "Hvala ti Arielle na
naočalama."Zahvalile su se. "Zbilja nema potrebe.Nego,što radite ovaj vikend?"Zapitala sam. "Ništa posebnog.Nakon što napišemo zadaće i
pomognemo mami u kućanskim poslovima smo slobodne."Odgovori vedro Alexis. "Da,samo ako nam tata ne nađe drugi posao." Namrgodi se Morelin.
"Ma neće,naći ću nam ja neku zabavu." Nasmješila sam se.
Prema kući sam se zaputila zračnim vlakom iz kojeg sam se iskrcala na stanici nedaleko moje kuće.Kvart je postao mirniji.Promet se više nije toliko
vidjeo koliko drveće i ljepo uređene kuće.Moji roditelji,jednako kao i ja nisu voljeli živjeti u zgradi.Zato smo se smjestili među rijeđe naseljeno mjestašce
ni 10 minuta od grada zračnim vlakom.Prema mojoj kući vodio je puteljak napravljen od polomljenog plosnatog kamena.Kuća je bila vrlo zanimljivog oblika
pošto ju je gradio vrlo poznat arhitekt i povjesničar likovne kulture George Fruit.Imala je polukružan krov,i puno soba.Iz daleka,izgledala je kao dvorac,
dug i širok s puno prozora.Naziv kuće bio je "Lebdeća kuća." iz tog razloga što je prvi kat bio u staklu a tek je na drugom katu počinjao zid.
Ušavši u kuću Ashley me tmurno gledala. "Što hoćeš?" Zapitala sam . "Pomogneš mi nešto,nemogu sama." Zamolila me mirno. "Naravno da nemogu,imam
mnogo posla." Zalupila sam vratima svoje sobe. Prvo sam se presvukla u ležerniju odjeću i napisala zadaću,a kada sam već završila i s tim poslom,ulovila
sam se svojih papira i bojica te crtala.
Ashley mi je ponovno zasmetala. "Trebam tvoju pomoć!" Poviknula je. "Šta trebaš?" Digla sam i ja ton. " Trebam nesto nacrtati i izrezati neke slike.Radim
neki plakat za početak škole." Tužnim me okicama pogledala te sam se smekšala. "U redu.Pomoći ću ti." Povela me u svoju sobu koja je izgledala kao
disneyland,pun igračaka i plišanih medvjedića.Na velikome bijelom stolu izgrađenom od kamena bio je postavljen veliki plakat,po kojem su bile posipane
mnoge slike izrezane iz časopisa,flomasteri i bojice,škare i ljepilo.
Započela sam crtati neke cvjetiće kako bih ukrasila naslov,a Ashley je izrezivala još slika. "Tati je došao neki gost." Prozborila je. "Zbilja,tko to?"
Zapitala sam iznenađujuće. "Neznam,neki novi striček,ima bolesnog konja pa ga je dovezo na pregled." Odgovorila je nježno. "Aha,vjerujem da će
tata uspjeti spasiti konja.Ne brini se." Moj je otac naime bio vrlo dobar veterinar,nedaleko naše kuće nalazila se šuma i livada,gdje smo napravili staju.
Imamo mnogo konja.Kad odrastem voljela bih biti profesionalna jahačica.Ashley i ja obožavamo životinje.Baš me zanima tko je taj gospodin.

(nastavlja se)

|Komentiraj 16| >Printaj| #|

srijeda, 13.05.2009.

nesto malo nevezano za pricu

Oprostite sto nakon tolko dugo vremena što cekate novi nastavak jos se usudujem prekinuti pricu zbog nekih problema
koje jednostavno zelim izbaciti na papir.
Ove je dane zbilja bio nered u mojoj glavi i nisam se uspjela koncentrirati na pisanje priče ni bilo čega drugoga.A to me zbilja ljuti.
Uglavnom svađe u školi i okrivljivanje nekoga ide mi vać pomalo na živce.Našle se dvije cure koje sam smatrala prijateljicama i napale me.
Možda su i imali dobar razlog i moža ih jesam povrijedila no i one su mene.Postoji puno razloga zbog kojih sam se ja htijela prestati druziti s njima.
Beskonačno mnogo razloga! No kada mi dođu i kažu nešto što sam učinila i dodaju na to još malo laži te očekuju od mene da se uplašim,tj da mi bude žao
meni prekipi.Zašto bi netko bio toliko okrutan i silio drugoga da se osjeća ugroženo?? Ja sam im se ispričala i jednostavno se maknula nadajući se da će
sve biti u redu maknem li se i njihovog društva,no one su me još jače napale,pokušavaju okrenuti školu protiv mene,glupim ,totalno bezobraznim riječima
" Ona je plakanjem tražila pažnju dok je meni bilo teško!" Ma molim vas ljepo! Ja sam s njom suosjećala u tom trenutku koliko god da je mrzim,a ona misli da
sam ja htjela privuči pažnju na sebe! Ma zbilja su pokvarene. Čak sam se uspjela iznervirati,i čak me to povrijedilo! Nemogu više pisati,niti čitati knjige,jer
stalno razmišljam kako da im se osvetim.Prestajem biti ja! Odkada se ja želim nekome osvetiti? Otkada ja odgovaram na svađe? I odkada to mene vrijeđaju
tuđa mišljena? Od kada mi je to stalo do osoba koje me toliko žele pokopati pod zemlju? namcor
Ja sam oduvjek jednostavno bila ja. Nitko mi nije trebao.Nisam se zamarala tuđim mišljenima jer sam imala vlastito mišljenje.Nikada nikoga nisam pitala
za neki odgovor,jer sam odgovore imala u vlastitoj glavi! Nešto nenormalno! Neprihvatljivo! namcor
Ja sam osoba koja bi se sad najrađe ubila zbog toga što sam nekoga povrijedila no ovaj puta ne želim! Ovaj se puta ja osjećam jednako povrijeđena
kao i suprotna strana.Ovaj se puta ne želim odmicati od svađe već pokušavam pobijediti u njoj! Želim jednostavno biti čvršća nego sam ikad bila!
No moram li se zbog toga mjenjati? I jesam li se uopće prmjenila time što mi je reakcija ovaj puta potpuno drukčija? namcor
Ja više neznam,no znam samo to da se s tim curama više ne želim nikada razgovarati jer su me natjerale na takvo pokvareno razmišljanje.Baš zbog
tog čudnog i neuobičajenog razmišljanja više mi nema smisla ono što mi je uvijek imalo smisla.Pa tak ni nemogu nastaviti ovu priču,jer mi ona više nema smisla. To što sam smatrala plemenitim postupkom sada smatram najglupljim mogućim postupkom! Što da radim??? Želim svoje misli i svoj način razmišljanja
natrag! To me jedino činilo posebnom.... cry

|Komentiraj 3| >Printaj| #|

subota, 25.04.2009.

I napokon zazvoni zvono za sat.Ušla je profesorica i svi smo otvorili svoje knjige. "Dakle,danas imamo novog učenika."Prozbori
profesorica gledajući u Joa,stranca ove škole. "Pa Joe Amber,što nam možeš reći o sebi?"Zapitala je profesorica a on nije ni podignuo svoje
velike i bistre tamnozelene oči govoreći "Dolazim iz Galaksije Detrije.Imam dva brata,koji su četvrti razred i doselio sam se na planet Zemlju zbog
očevog posla."I dalje je šarao po papiru,e podižući pogled,ozbiljnog i nezainteresiranog lica. "Aha,u redu.Dakle,Joe vam je ovdje novi
pa mu pomognite da se snađe."
Pod cijelim sam ga satom promatrala.Svijetlo plava kosa bila mu je raščupana a šiške su mu prekrivale ljevu stranu čela.Na sebi je nosio košulju
crne boje lagano podvrnutih rukava,tako da mu je sve do nadlaktice sjala svijetla koža.Stisnula sam šake.Bilo bi ne očekivano od mene da mu samo
tako dotaknem ruku,a opet umirala sam do želje,da dotaknem čovijeka s 12 galaksije.Nakon sata povijesti sjedila sam na klupi a Morelin do mene,dok je Alexis nešto izvađala. "Kako je živjeti na 12 galaksiji?" Zapitala sam Joa,a on me samo prijezirno gledao "Isto kao što i na Zemlji."Odgovorio je mrko i izašao iz razreda. "Koja budala!" Uzviknem. "Nemoj tako,sve mu je tu novo,smirit će se nakon nekog vremena."smiri me Morelin. "Tako je,mora se snaći ovdje."Alexis je također bila na njegovoj strani,a meni se to nije nimalo sviđalo.Pokušala sam se s njim ljudski razgovarati,no očito njemu nije do toga.Ne želim da mi
neka budala kvari raspoloženje i oduzme prijatelje. "Baš,41.194 je godina i on se nezna snalaziti po Zemlji!" Tupo sam ih spustila.
Pod ručkom smo svi jeli osim troje stranaca.Sada sam znala i njihova imena.joe i njegova dva starija brata blizanca.Jedan je imao crvenu kosu,dugu do ramena,također bijelu put i zvao se Terra,a njegov brat blizanac bio mu je samo sličan u licu.Njemu je kosa pak bila ljubičasta i puno kraća,a ime mu je
Luc.Oni su se dvoje vrlo dobro uklopili za rezliku od Joa koj je sam odlučio biti postrani.Pa neka mene više ne krive za to.Bit će luzer i tko mu je kriv!?
Nakon škole smo cure i ja pokupile moju sestru i otpratile do kuće. "Ovo je zadnji puta da zbog tebe gubim svoje vrijeme Ashley!"Viknula sam joj dok je ulazila
kroz vrata. "Zašto si takva?" Zapitala me po stoti put Morelin. "Pa istinu joj kažem,već je dovoljno velika da se zna sama vretiti kući."
Sjele smo u zračni tramvaj i nakon dvije minutee našle smo se ponovno u gradu krcatom ljudi. "Što ćemo prvo obić?"Zapita Alexis uzbuđeno.
"Mogle bi u Ray Ban centar,moram si pod hitno kupiti nove sunčane naočale!" Predložila sam. "Znaš li ti koliko ima stepenica do vrha??!Meni se tamo zbilja
neide."Odbila je Alexis. "Daj!Platit ću vam teleportal,pa nećeš morati ni na jednu stepenicu stati." Znala sam da je curama jedini problem bio novac.
Roditelji su im jako škrti.Kako one samo žive? "No dobro.Naš kolko sam ti love već dužna zbog svih tih portala i zračnih tramvaja." "Ma daj,nemaš beda,pa
ionako sam ja ta koja te tjera da ideš.I da,moram kupiti i vama i sebi te nove sunčane naočale,ove su nam već prastare!" Pobunila sam se dok smo se već
približavale velikoj metalnoj zgradi na čijem se stotom katu nalazio Ray Ban centar."Kako prastare?Pa kupile smo ih prošlo ljeto."Začudi se Morelin. "To je dovoljno staro.Vrijeme je za nove."Povukla sam ih da se požure na teleportal. "Ne dolazi u obzir Arielle,kupi sebi,ne možeš novce trošiti na nas.Nama
su zbilja dovoljne ove što ih imamo."Sprotivi se Morelin. "Tako je,ni ja ne želim nove."Nadoveže se Alexis. "Ma tko vas pita dali želite!? A sad se požurimo!"

|Komentiraj 14| >Printaj| #|

nedjelja, 19.04.2009.

Poglavlje 1. "Stranci"

Danas je sunce uranilo i probudilo me prije vremena svojim tankim vrućim žilicama.Kako mu se samo dalo tako rano zasjati
tolikom vrućinom?Ustala sam se i naravno obukla vedru žutu haljinu,spakirala torbu za školu,i uletjela u kuhinju.Mama mi je spremala
doručak dok je tata već kretao na posao.Nije pozdravio,vjerojatno je umoran.Ashley se stalno motala oko mene sa svjim glupim i dosadnim medekom.
"Ashley,daj,makni se,žuri mi se u školu!" Digla sam ton pa se napokon maknula sa moga mjesta.Pojela sam kroasan s marmeladom i popila čašu voćnog soka. "Idem,bok!" Pozdravila sam mahom uzevši torbu u ruke,no prije nego li sam uspjela izaći kroz vrata mama me upitala. "Arielle zlato,možeš li danas pokupiti Ashley iz vrtića?" Da,zaboravila sam sasvim da mama danas ima popodnevnu smjenu i da ja obično ove dane moram pokupiti Ahley iz vrtića.Srećom već joj je šest godina i napokon će poslje ljeta krenuti u školu. "Nemogu,danas ću ostati s curama u gradu.
Ashley će mi samo smetati.Nemogu ju čuvati i u isto vrijeme se zabavljati." Mama me jednu sekundu neodređenim pogledom gledala,a tada sam shvatila da
si vjerojatno postavlja pitanje kako će se Ahley vratiti kući. "Može ona i sama,velika je ona,ako ne onda ću smisliti nešto." Podsmjehnula sam se lagano nadajući se da će me mama osloboditi ovog zadatka. "U redu zlato,samo se ti ljepo zabavi,ja ću pokupiti Ashley."

Izjurila sam iz kuće poput munje.Vjetrić mi je razmrsio dugu svijetlosmeđu kosu,dok je sunce osvjetljavalo cijeli grad,svako drvo,svaku zgradu.
Baš krasan dan,pomislila sam.Drvored uz cestu protezao se u točku nedogleda,kao da im nema kraja.Na skretištu sam ugledala onu istu staricu
kao i svaki radni dan,kako šeće svog malog pekinezera Tibia. "Dobro jutro."Pozdravila sa. "Dobro jutro Arielle.Ideš u školu?" Zapitala me hrapavim glasom.
"Da.Što se mora nije teško." Pokušala sam biti pametna. "Vrlo si ti mudra i dobra djevojčica! Tvoji se roditelji moraju ponositi na tebe." Nasmješila sam joj se i prešla cestu uz veliko veselje.Ljepo je kad te hvale na svakom koraku.Eh,tako je to biti Arielle Huster.Svi te znaju i svi te vole.Ma kužite me,ne?! Hehe.

Ispred škole naravno bilo je veselje kao i svaki dan.Veselilo se,skakalo.prijatelji su se grlili,dečki su se zezali,ljubavnici su uživali,a ona strana
samotnih i izgubljenih u vremenu i prostoru nisam ni gledala.Zašto gledati nešto što je ružno i tužno?Ja gledam samo ljepu stranu života,to me čini sretnom.
Alexis i Morelin su već u svojoj hip-hop ekipi plesale i pjevale.Na licima im se vidjelo da uživaju. "Curke!" Viknula sam im a one su mi mahnule. "Hej Arielle!"
Dotrčala sam do njih i pozdravila društvo. "Idemo danas poslje škole u grad?" Zapitala je Morelin. "Apsolutno!"Nasmješila sam se. "Ali Arielle,nemoraš li ti
ovaj tjedan pokupiti seku iz vrtića?"Priupitala me Alexis. "Moram,ali danas neću,bude mama."Podigla sam ponosno pogled u ljepo i vedro nebo što me osljepljuje svaki puta kad ga pogledam. "Zbilja nisi u redu,Ashley je još mala,možemo ju zajedno pokupiti pa se vratimo u grad." Predložila je Alexis. "Nema potrebe."Odbila sam.Zbilja mi se neda dva puta hodati vamo tamo radi Ashley.Samo mi komplicira život. "Nemoj biti takva. " Brižno me
potsjetila Morelin da se uvjek ponašam okrutno prema Ashley. "No dobro,pokupit ćemo ju." Cure su se nasmješile a meni je palo raspoloženje.
Začulo se zvono za početak nastave te smo ujurili u školu.Hodnici su bili uski dok se rulja probijala do cila no kad sam ja prolazila,ljepo su se svi odmicali
i bilo je mjesta da ljepo fino prođem do učionice a da se s nikim ne dotaknem.Morelin i Alexis koje su hodale ispred mene najednom su zastale,pa sam
raširila oči da ugledam problem koji je nastao nasred prolaza. Stajala su tri stranca u ovoj školi.Ta lica nikad nisam prije vidjela.A nisu ni oni mene očito
ako se ne pomiču dok Hip hop grupa zajedno samnom prolazi. "Tko su ovi?" Zapita netko odostraga. "Stranci,očito."Ustvrdih pametno. "Ajmo dečki,makac,moramo proći do učinonice." Nasmješeno i blago okrutno ih potjera Alexis no ni jedan se od njih ne pomakne.Alexis me bljedo pogledala.
"Može li nam netko reći gdje je učionica za treće i učionica za četvrte razrede?" Zapitao je dečko velikih zelenih očiju i crvene kose. "Mi smo treći razred pa možete za nama,a četvrti razredi su na drugom katu u učionici broj 14. "Odgovorila mu je Morelin. "Hvala,no Joe,ovo su ti vjerojatno kolege iz razreda."Obratio se crvenokosi dečku plavkaste kose,mlađeg lica i također zelenih očiju. "Što sam ja Bogu učinio?" Zapitao je Joe. "Ajde ajde,mi idemo onda na drugi kat.Bok!" Pozdravili su i izgubili se u gomili.Krenula sam naprijed premaučionici kao da se ništa nije dogodilo,iako sam u glavi stalno
ponavljala jednoteisto pitanje: "Tko su ti stranci?"

|Komentiraj 13| >Printaj| #|

petak, 17.04.2009.

MENI ZA DUŠU...

Hey...oprostite još neću krenut s pričom...napisala sam o glavnim likovima u box-u
obećajem sutra kreće priča....al evo nešto meni za dušu....

Postoji jedan izvrstan bend kojeg ja jakooooo jakoooo jakooo volim!!!!!!
Neki od vas ne,pa mi nemojte zamjerit...svako ima svoj ukus =)
Ja ih jako volim...zato što su dečki jednostavno veliki genijalci...vole muziku
i jednostavno su valikeeee dobričine! Takvi se traže =)
To su samo jedni i jedini JONAS BROTHERSI !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Necu puno pisat jer nemam vremena,a za ovaj bend bih mogla napisati cjeli roman....

Uglavnom,dugujem vam objašnjenje zašto sam baš njih umetnula prije priče...pa evo...jedan od ovih
genijalaca se zove Joe a i u mojoj se priče glavni lik zove Joe,samo što se ne preziva Jonas nego Amber XD
Nisam znala više koje ime stavit pa se sjetila da još ni u jednoj priči nisam stavljala njihova imena...pa
eto...Joe je dobio tu (ne)čast XD

Pusaaaaaaaaaaa

I za kraj da vidite o kakvim ja muzičarima pričam....predstavljam Jonas Brotherse...

|Komentiraj 6| >Printaj| #|

četvrtak, 02.04.2009.

KRECEM!!!!!!!!!!

Hej ljudi!!!!!!! Nije me dugo bilo...i ponekad me stvarno dugo nece bit...malo mi je internet pokvaren...ah...
Uglavnom htjela sam vam najavit na od idućeg posta krećem s novom prićom....mislim da će vam se svidjeti
jer će bit puno čarolije,akcije,emocija,i naravno napisano mojim stilom....a to je najuzbudljivije XD
salim se naravno...ocekujem nakon svakog nastavka OŠTRU KRITIKU!!!!!!!!
Nemoj te mi samo, molim vas, pisati "jako mi se svidjelo"....kakva vam je to kritika?!?!Iza svakog sviđanja i nesviđanja
postoji razlog kojeg želim pročitati...nitko neće ispast glup ,ni bezobrazan,ne bojte se....ja sam dobra ...ne grizem...bar ne preko ekrana...
svi imamo različite ukuse i ako vam se ne sviđa neće vam kruna pasti s glave ako mi napišete razlog zašto.Samo ću vas molit da mi
ne gledate na pravopis...to mi je loša strana mog pisanja...I naravno,najvažnije....ako vam nešto nije jasno,slobodno pitate i objašnjenje če se nalazit u mojim komentarima...Moći ćete glasati za najboljeg lika i tako....nadam se da ce vam se svidjeti...necu vam previše pričati o priči ....ukratko ću samo u box staviti
ono važno što se mora znati kako se nebi pogubili u priči....
Vidimo se!!!!!!!!!
Pusa!!!!!!!!!!!!

|Komentiraj 11| >Printaj| #|

nedjelja, 15.03.2009.

SMJESAK TREBA SVAKOM DJETETU...

Kao sto i sam naslov kaze...smijesak treba svakom djetetu...

Ako djetetu ne pruzite smijesak ono ce izgubit vjeru da je svijet dobar ...Jednog ce ga dana ionako svijet razocarat
ali dok je malo ima pravo biti sretno...a tu postoje i druge komplikacije do kojih moze doci ako djete u najranijim godinama
pomisli da je svijet okrutan....pogledajmo...

među svim tim smješkima djetetu ce najvise u oko upadat onaj koji je tuzan...i odjednom ce se djete poceti brinuti...sto se dogada....

gledat ce nas potajno i zabrinuti se....sve dok ne postane iznevjeren...

Sto se dogada kad dijetetu ne pokazemo smijesak?

Djete koje ne dobije nijedan smijesak postaje u pocetku tuzno...zabrinuto...i uplaseno
I takvo naraste u jedno plasljivo i nezadovoljno dijete...izmuceno brigama koje se neticu njega...to je samo zato sto u zivotu
nije dobilo dovoljno paznje i ljubavi...pocinje se nadmetati i pocinje biti pokvareno...uciniti ce sve da ga ljudi vide....ali onda mu ljudi okrenu leđa...
Djete toga nije svijesno....i postaje mu ta situacija sasvim nejasna...

A kada odraste...Postane ugrozena vrsta u drustvu...povucena osoba...Takva se osoba poslje nemoze dobro snaci u zivotu i
jednostavno propada...

Najgore je od svega toga sto za takav zivot nije dijete krivo...krivo su ljudi sto mu nisu davali srecu...samo bi jedan smijesak preokrenuo cijelo misljenje
u djecijoj glavi...

Sto se dogada kada dijete pokazemo smijesak?

Djete koje dobije smijesak postaje zadovoljno zivotom i samim sobom....
Djete postaje sretno u vidi da se roditelji brinu i dobiva dovoljno ljubavi kako bi tu ljubav mogla dijeliti s drugima

Takvo ce dijete naci svoj polozaj u drustvu i jednoga dana zadovoljno zivjeti...imati ce dobru buducnost...

Nesto iz mog zivota....

Jednom sam se tuzna nasla u ducanu gdije je jedno dijete plakalo,a njegova majka nije obracala pozornost na njega.Kad me djete pogledalo
pocela sam se smijati,nakon cega se i djete pocelo smijati...Kad se majka okrenula pruzila je djecaku lizalicu koju je htio a on je tu lizalicu dao meni i poceo se smijati...taj sam dan bila sva sretna s lizalicom u ruci....

Samo ce jedan nas smjesak pokrenut niz dobrih djela i srece....neka nam nebude tesko rastegnuti usne u mali ali dragocjen smjesak...time
smo omogucili nekom djetetu,sretan zivot...a i svoj smo uljepsali...
Zato...prije nego izadete iz kuce....navucite SMJESAK!

|Komentiraj 31| >Printaj| #|

subota, 07.03.2009.

DEVIL BESIDE YOU

Devil beside you mi je najdraza serija koja dolazi ravno iz Taiwana!!!!!!!!
Haha....Taiwan je(za one koji neznaju) otok koji pripada Kini...na jednoj strani prekrasne plaze...

a na drugoj prekrasan grad...

No nisam tu da pricam o Taiwanu...Tu sam da vam spomenem Devil beside you....

Necu vam pricati o cemu se radi u seriji...ako cete je htjeti pogledati nece vam biti zanimljivo ako vam sve ispricam....
Reci cu vam samo jedno....Ova je serija probudila suze u meni....plakala sam ti dana nakon zavrsetka serije...
ali toliko je ljepa da mi je jednostavno donjela pravise smjeska....ovo je mozda serija za one koji ne vjeruju u ljubav....
Jos uvijek me fascinira to kako je decko koji je toliko toga prosao u zivotu i dalje bio dobar...
Da vam iskreno kazem...nevolim serije...ovo je jedina serija koja me uspjela zainteresirati...to je rijetkost...mozda
bas zato pogledate da vidite sto me to tolko zainteresiralo =)
Samo toliko od mene....ostavit cu vam neke slike...pa pogledajte i jos nesto.....uzivajte!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Dobrociniteljska banda =D

Ovdje je jadan bio bolestan...al tata mu je zakon...hranio ga je....preslatko!!!!!!!

ammm ovako....zive u istoj kuci ali pricaju preko mobitela....=D

I decki imaju meka srca...ne zaboravite na to...ova je scena za plakat....

Kad vas napadne devil....nema povratka

ali mozda bas taj devil postane....

ono sto je tvoje srce zeljelo....=)

u glavnim ulogama....

Rainie Yang

Mike He

http://www.youtube.com/watch?v=Re2dl4NGcxU

bye =D

|Komentiraj 11| >Printaj| #|

nedjelja, 01.03.2009.

THE WORLD FULL OF MAGICH...

Svijet pun čarolije....
Monogi bi sad ušli na moj blog i rekli...po gle šta ova glupača piše...
Mnogi bi pak kad bi pročitali naslov...bili bi znatiželjni....
Mnogi se neće složiti s mojim mišljenjem
A mnogi hoće.....

Ja ovo ne pišem da bi mi netko sudio...da bi mi se smijao...ili da bi nekome nametnula svoje mišljenje...
Ovo pišem da vam pokažem na što ja pomislim kad kažem "svijet pun čarolije"
Misli su ono što nas razlikuje od drugih....

Pa da krenem....

Svijet pun čarolije nalazi se u glavi svakoga od nas....taj svijet u mome umu možda je drugačiji od tvojega
ali opet su čarobni...nedokučivi...lijepi jednako kao što su i ružni.....Stvaramo ih kako bi ponekad zaboravili
ili se odmorili od stvarnoga svijeta...Neki možda imaju dar pa ga napišu u obliku neke priče,neku ju naslikaju na platnu,
nekima čarobni svijet u glavi daje maštu za skladanje neke melodije,pisanje pijesama...
Mongi ljudi(oni koji trenutno misle da pričam gluposti) nevide taj svijet u svojoj glavi....niti ga ne traže...
Možda im umjetnost nije jedna od dobrih strana...ili jednostavno imaju takav stav....tisuće možda...

Ono što ja vidim u svom umu jest upravo drugačiji svijet od našeg stvarnog...Ja sam ljudsko biće ali pomoću
svoje mašte mogu sebe smatrati neljudskim bićem....Ja vidim u svom svijetu i ono dobro i ono loše...jer takav je svaki svijet.
U njemu ima rata,ljubomore,mržnje jednako kao što ima mira,ljubavi i sreće...
Ne smatram da je čarobni svijet lijepši od ovog našeg stvarnog...naprotiv....stvarni svijet mi omogućava da od njega stvorim svoj...

Kao na primjer na ovoj slici gore....sjediš na kamenu i gledaš kako valovi udaraju u stijene...to je stvarni svijet kojeg tvoj um izobliči u nešto
preljepo...iz valova ugledaš jednoroge...sebe smatraš kao sirenu a nekog leptira pretvoriš u vilu...i odmah se čini da je sve lijepše....
Razlika između tvog svijeta i stvarnoga je velika...razlika izmeču svijeta kojega ja vidim i svijeta kojega ti vidiš također je velika...
I na taj se način svi ljudi razlikuju...jer kao što bih ja jednu sliku protumačila ti bi to protumačio/la na sasvim drugačiji način...
baš zbog tvojeg uma i zbog tvojih misli...i onoga čarobnog svijeta u tvome umu.....

|Komentiraj 9| >Printaj| #|

subota, 21.02.2009.

IGRICA!!!

Evo ljudi...mene dočekalo novo iznenađenje...igrica...pa da vidimo ovako stoje stvari:

APLIKACIJA za Pokemon game blog online:

DR.Oak:Hey (Anrjel),žao mi je ali ovi su pokemoni samo ostali:

uzimam vulpix-a broj 2.a)

DR.Oak:Dobar odabir,poslužit će u borbama a sada opiši mi kako izgledaš

4.)Ova se čini...savršena...spremna sam!

Naj boja:siva,crnaa,žuta i bijela(ljubičasta)
Pokemoni u rezervi: growlit

,jolteon

sandslash

chikorita

squirtle

DR.Oak:Super!Sada uzmi svoj pokedex i pokelopte trebat će ti!

|Komentiraj 9| >Printaj| #|

petak, 20.02.2009.

LEGENDA O PSU KOJI JE SPASIO NOME

Počela sam se interesirati legendama sa svojih 11 godina.Poznavanje nekih legenda pomoglo mi je pri stvaranju svog svijeta u glavi.
Svjeta kojeg ću poslje napisati na papir,a to će postati priča.Legenda je priča koja je zapisana ali nigdje ne piše da je istinita,no može također biti
istinita.Zato me to baš i fascinira.Ovo je bila moja prva legenda-prva od dviju najdražih.

BALTO:

Balto je junak ove legende
Većina istraživatelja potvrdilo je da je Balto bio Siberian Husky no istraživaći poslje, tvrde da se radilo o Aljaškom Malamutu koji je u sebi imao
vučije krvi.Smatra se da je Balto bio mješanac Vuka(majka) i Husky-a(otac).

NOME:

Nome je mali gradić na samom sjeveru Aljaske.

DJEČIJA LEGENDA O VUKU KOJI JE SPASIO NOME:

Dječija legenda...legenda koju ja znam glasi ovako:
Balto,pošto je izgledao više na vuka nego na psa,nije mogao nikako vući saonice.Premda se u sva natjecanja pasa provukao,iako je bio prvi
ljudi ga nisu uzimali u obzir. Kao svaki junak i Balto je imao protivnika.Veliki snažan husky naspram njega mršavog i koštavog vuka radio mu je
prepreku do najljepše kuje u gradu.Balto je znao da s njim nije nešto u redu,a potom je shvatio da nezna lajati kao svi normalno psi u Nomu,već on zavija
poput vuka.Balto se činjenicom da nikada neće biti uz najljepšu kuju obeshrabrio.Povukao se iza grada i tugovao.Kada se povrijedi nedužnu i dobru dušu
dolazi do nesreće.Tako je i bilo.Djeca širom Nome-a počela su umirati zbog navale epidemije.Snjeg je zatrpao cijelu Aljasku te vlak iz Canade s ljekom nikako se nije mogao probiti tračnicama.Jdini nači da lijek dođe u Nome bio je ga psi dovuku na saonicama.Za vođu zaprege bio je naravno onaj jak i ljep husky,koji se rugao Balti.Sebični pas koji je rađe varao nego bio pošten.Nije mu bilo stalo do toga da vrati ljek,bilo mu je do toga da ga svi hvale
što je dovukao ljek.No priroda je okrenula na drugčije.Saonice su se probile do granice s Canadom i uzeli ljek,no psi su se na povratu jako izmučili.
Oluja je bila jaka,i zatrpala pse,saonice i ljek.U Nome- je zavladala panika.Bio je sve veći broj umrle djece.Starješine su ugasile svijetlo na ulazu u Nome
jer su bili svjesni da ako se saonice nisu dosad vratile,neće uopće.Balto je provorio u grad.Bilo mu je teško gledati kako ljudi pate. "oni nisu pomagali meni
zašto da ja pomognem njim?"Zapitao se.No Balto je imao vrlo meko srce.Upitao se to jer se takvo pitanje uvjek prvo postavi,ali učinio je sasvim suprotno.
Krenuo je na put u potragu za izgubljenom zapregom i pronašao ih.Uspjeo ih je izvući iz snjega i vratiti u Nome.Tako je Balto postao legenda.Pas(vuk)koji je spasio Nome.Umro je 1933 u zološkom vrtu Cleveland.

http://www.youtube.com/watch?v=w1uMmCTheQ4

|Komentiraj 3| >Printaj| #|

ponedjeljak, 16.02.2009.

LOŠE PUTOVANJE

mah Podrav!
U subotu oko 13:00h krenula sam na put s tatom u Poljsku.Bila sam dobre volje i raspravljala s tatom o nekim stvarima u životu.
Već kraj Beča počela sam se trest.Tata je grijao najače a meni i dalje bilo hladno. tuzan Kad smo se zaustavili da si tata malo odspava
ja sam i dalje bila budna a tata je osjetio kako se tresem.Shvatio je da gorim.Od slabosti pred sobom sam vidjela samo crne mrlje.Oko 02:00 h u noći stigli
smo u Poljsku u Wroclaw.Tamo se tata morao naći s nekim gospodinom u njegovom uredu.Dok su oni obavljali posao ja sam čitalaa knjigu
ali ni sad se ne sjećam što sam pročitala. TAjnica tog gospodina izmjerila mi je temperaturu. Imala sam 38 i pol. Nisam znala za sebe. Oko 05:00h ujutro došli smo u stan ujaka i ujne.Tamo sam se odmah legla u krpe i zaspala.Probudila sam se u 15:00h popodne taman na ručak.Mrračilo mi se pod očima a grlo me boljelo pa nisam mogla ni otvorit usta da pojedem ručak.Htjela sam se vratit u krevet dok je tata još u kupovini.No pri ulazu u sobu zamalo sam pala jer su me noge izdale.Da nije bilo zidam mislim da bi odspavala na parketu.Ovako sam pribrala snage i doteturala se do kreveta.Tata me probudio u 16:00 h kad smo krenuli prema Zagrebu.Na cesti dogodio se sudar.Dvoja auta poskliznula su se na led i udarili u drvo.Mošllo je 4 vatrogasnih vozila 5 policajaca i dvije hitne pomoći. Bilo je sve ukupno 8 ranjenih osoba.Snjeg je padao duž cijele poljske i nešto malo u češkoj...Oko ponoći sam zaspala,a probudila sam se u 07:00h kad smo ulazili u Samobor.Do kuće me donjeo tata jer nisam mogla hodati.I sam me evo u krevetu...Jedva živa...umirem od gripe...nadam se da će brzo proći
i da ću uskoro ponovno stati na noge.Od putovanja na jednu noć nije bilo ništa...drugi ću put prije putovanja provjeriti dal sam zdrava.Cujemo se još ,kiss.

|Komentiraj 3| >Printaj| #|

petak, 02.01.2009.

MENI ZA DUŠU

|Komentiraj 1| >Printaj| #|

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Nešto o priči

NEŠTO MALO O AUTORICI (meni)

utorak, 29.09.2009.

utorak, 08.09.2009.

ponedjeljak, 22.06.2009.

četvrtak, 18.06.2009.

subota, 13.06.2009.

utorak, 09.06.2009.

Poglavlje 2. " TAJNE ZAPUŠTENE KNJIŽARE"

subota, 06.06.2009.

petak, 29.05.2009.

nedjelja, 17.05.2009.

nastavak priče

srijeda, 13.05.2009.

nesto malo nevezano za pricu

subota, 25.04.2009.

nedjelja, 19.04.2009.

Poglavlje 1. "Stranci"

petak, 17.04.2009.

MENI ZA DUŠU...

četvrtak, 02.04.2009.

KRECEM!!!!!!!!!!

nedjelja, 15.03.2009.

SMJESAK TREBA SVAKOM DJETETU...

subota, 07.03.2009.

DEVIL BESIDE YOU

nedjelja, 01.03.2009.

THE WORLD FULL OF MAGICH...

subota, 21.02.2009.

IGRICA!!!

petak, 20.02.2009.

LEGENDA O PSU KOJI JE SPASIO NOME

ponedjeljak, 16.02.2009.

LOŠE PUTOVANJE

petak, 02.01.2009.

MENI ZA DUŠU

<	rujan, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30